Tag Archives: Poezija

On

Slušajući Todorinu pjesmu “Da mi je..” sjetih se jedne svoje pjesme, koju kada sam pisao, u mislima sam imao prijatelja. Jednog od meni najbliskijih ljudi. Neobično je kako se dobro sjećam tog osjećaja kada sam pisao slijedeće stihove. On je čovjek za koga sam od uvijek mislio, pa i sada mislim, čista bijela duša, koja ne zavisi u bilo čemu od nečega van ljudskog i neizopačenog. Najjača njegova moć se iskazivala u ne iskanju ničega od svijeta. Tako dobro je znao da manipuliše šutnjom, a tako dobro je znao, i zna, da pokaže sebe onome u koga vjeruje. Pjesmu sam prvo nazvao “Čudan” ali za objavljivanje naslovit ću je sa “On”.

Vječito umoran,
Vječito pogled sumoran,
Da li od nemoći,
Il′ vina,
Čija ga njegova crven obuzima.

Od kada ga pamtim
Uvijek je bio sam
Među svima koje zna, jedini uvijek sam.

Ma ne!
Nije on klinac,
Igračaka kineskih.

On je vepar!
Nije ni čedo
Predaka prosjačkih.

Nego je sin
Prljave ulice
Tankih obraza
Guzice mršave
Debelih dlanova
I pogleda kratke.

13 – 08 – 2011

Patološke laži

Bio bi patološki lažov kad bi počeo

 

pjesmu o boji njenih očiju

 

ne pamtim ni jedne oči  koji su me omađijale

 

šta pamtit može ljubav slijepa

 

što sjeta slagat može ni olovka zapisat ne stiže

 

Naučio sam da se na ovom samo sedam dana stvaranu svijetu

 

mogu zapamtiti samo velike oči žrtve

 

od ta dva klupka zaborava nema

 

meni su se urezale samo jedne,starice koja mi umiraše na rukama 

 

inače sive,sitne ,ustadoše nekud ko dva univerzuma što siju silu

 

od koje te uhvati vrtoglavica iako si imun na umiranje

 

velika je žalost kad znaš da si mrtvom zadnja zemljana slika 

 

gledala je kroz mene u plafon i tvrdila da gleda krista

 

od tog se moraš znati oporaviti bez normabela

 

samo takve oči se razapnu u vaše kao mrena

 

Nismo savršenstvo kom težimo biti

 

Nit je Bog mogao stvoriti savršen svijet u sedam dana

 

sve je to mašta patoloških lažova

 

iz istog razloga nam i nije da budemo duga vijeka

 

inače bi otkrili sve božije greške

 

uzme nam dah kad smo blizu mudrosti

 

skriva svoje nedostatke dokazom da nismo dugoviti

 

kako bi i pustio da ga ocinkaju pastiri i stada

 

nego znas sta nesavršeni bože

 

ovo ti moram reći,a ti  po svom kazni

 

nisi ni ti usklađen baš 

 

ali

 

Pametan si ti da bi s nama plako…

 

Sanja Ćurković Grebenar

Nešto kao poezija

Od kada pjesma postade oruđe u rukama vještaka,
Za zadovoljenje niskih strasti i pobuda,
I prizivanje sličnih sebi da se podijeli nezasitost,
Prestadoh se dičiti pjesmom,
I sramim se,
Kada pod isti naslov moje i njihovo se nađe.

Od kada pjesma prestade biti oružje za borbu sa sobom,
U nutrini sebe,
Ja prestadoh se zvati pjesnikom,
Postah „mekusac“,
Koji lično dostojanstvo sakrih,
Od osude onih iz prve stihova.

Nazvaše me „mekušcom“,
Jer pjevah o covjeku kojega od sunca samo njegovi oblaci
kriše;
Pjevah o tugi djeteta koje je jecalo gladno u rukama majke;
Ispjevah najljubavnije pjesme onima koje nisam ljubio:
I naslovih pjesme onima čija tuga me i danas dotiče;
I pjevah o stidu koji osuđuje moje tijelo i požudu; i prljavost
svoju;
O stidu koji u meni plače:
Jer ne prepoznah na vrijeme da ono okolo nas je,
za jedan svemir manje od onoga u nama,
a moja materija se ne osvrnu u sebe.

Naznaše me „kukavicom“
Jer otkrih iskonsko i vrijedno i čisto;
I tragah,
Ne dopustajući sebi preći na drugu stranu klackalice
ponovo.
Zakovah se na jednoj strani i ono najbolje u sebi cijeneći
više,
I nerasipajući;
I strpljivo čekajući da klackalica se umiri.

Ishak Kuljančić

tintom obojeni pljusak

slušao sam kišu

kako nagriza nebo

i hiljade i hiljade kapi

nijedna ne pade za mene

nego za nju

bile su to suze

onih odozgo

voljeli su je

i u narodu

i na nebu

i ona je voljela njih

samo meni nigdje

ljubavi ne ostavi

i ne zna srce tvoje

kako je mrijeti

zbog ljubavi

koju ne spoznaš

a mrem

 

lako je slušati dobovanje kiše

na limenom krovu

ispod moga prozora

i lako je izbrojati kapi

odrediti nijansu sivila

koje mi zapliću u kosu

i stavljaju na oči

 

kiši već danima.

lako je to podnijeti.

 

lako je i gledati u nebo

raskošno tmurno, bogato suzama

koje proljeva na nas otrgnute od sreće

otrgnute od ljubavi

otrgnute i bačene

 

lako je slušati muziku kiše

ali je teško podnijeti tišinu nakon nje

 

umro sam one noći

kada se kiša

stopila sa tišinom

a tišina postala glasna

poput bubnja

i nije mi žao

neba nagriženog

to anđeoske suze su

i nije mi žao sto umro sam

to valjda neki red je

žao mi samo što na nebu

ne bi nijedne kapi za me

i što ostale su jagodice

uskraćene dodira

kose kestena

netaknute

 

smrt je novi početak – kažu,

ili time postaje kad je kiša spere

tako da

uzimam svoj šešir za plažu

svoje sunčane naočale

i svoja bosa stopala

i plešem na groblju uspomena

(valjda ću ih tako dokrajčiti)

 

iz smrti se rađa početak

iz kiše se rađa pepeo

iz pepela se rađam ja

iako više ne plešem

 

jer tek trebam naučiti hodati.

zašto nemam kišobrana u ruci?

 

tako bih uvijek

kišu dočekao

gledajući beskraj

vječnost

tebe

jedino sam ti ja

mogao iscrtati lik na vodi

skakutajući po lokvama

prskajući prolaznike

svojim bojama

koji ništa drugo

do mrlje vidjeli nisu

i ne sramim se

ostajem danima slikajući

kad već tolika budala sam bio

da sačuvam barem jednu

fotografiju tvoje

neiživljenosti

 

ali i kad se sklonim ispod krovova

želim da ti budeš tu

sa suhim džemperom i šoljom čaja

i onim malim papirićem

davno ispisanim

kog sam izgubila

(ali bih voljela da ga još imam)

 

kad bi ispio okus ozona sa mojih usana

ne bih strahovala da će to učiniti besmrtnost

jer

to bi značilo

da nikada neću obući haljinu od nimbusa

i proliti sve one suze

dugo zadržavane

na prašumu koju ostavljam za sobom

 

i to bi značilo

da ćeš ti

zaista ostati zauvijek bez mene

(kao što možda već i jesi, tako sviraju ove kapi)

 

ništa se ne mijenja

opet sam ja

samo ja

a ti si ti

grizem se iznutra

na kamenu pisali su isto

da samo oni

koji mogu izdržati samoću

otkriju da rijeke teku uzvodno

a vode nizvodno

i da kada kiši

ti ne možeš a ja mogu

da razumijem

kakvo je to i koliko je to

razočarenje

za oblak

kada postane

voda

 

https://soundcloud.com/sivrija/tintom-obojeni-pljusak

Pogled iz kabura

Pogled iz kabura
Svaki ovaj grumen zemlje nekada je bio meso,
svaka kap vode bila je krv,
a svaka stijena bila je kost.

A ti se zapitaj,
Da li ćeš, u kaburu, mrtav zadrhtati ?,
Kada čuješ kako koraci
iznad tebe postaju sve tiši
Kada svi okrenu leđa,
i samoga te ostave.

Hoćeš li i tada zažaliti zbog kamena,
Pedlja zemlje ili kapi vode ?,
zbog kojih si ti bratu okretao leđa.

odraz

jednom je čovjek ugledao svijet bolestan

i duše napaćene

teške

bez okova u redu

kako traže spasa kod onih

što spasiti ne znaju

i čovjeka zaboli

ovako

u stomaku odozdo krenu

i stade na sredini prvo jedna

pa druga ruka

stisnu i iscijedi mu dušu

zaboli ga dužina reda

nevjera

besramlje

pogan dah stajača

što kaleme Ime imenom

znaju-da vide ne žele

znat će- vidjeti morat će

oči će im nabubriti

zjenice rašire se

zakovani očni kapci

pred suncem  žarkim postavljeni

čekati će na svoj red

 

puče duša poput kosti

baš ko pašče kad zagrize

Jedan spas od bolesti

vidi reda kako gmiže

 

ka suprotnoj strani

doduše

 

i tu čovjeka do moždine zaboli

kroz rebra ruke uvukle se

najgori među njima

najboljim posta

kasno shvatio

na vrijeme vidio

Jedno Ime primilo se

pokajanjem kalemio

 

jednom je čovjek ugledao čovjeka

okrenuvši se desno ka prozoru

i ženu koja nije svoja

kako nad njim bdije

gađala ga je znojem

sa njenih oluka lije

i pršti vatra

sagori ih iznutra

u njima sve pravo do tad

sprženo je

upravo su naložili duše

okupani u sopstvenom vonju

dahtali su

hajvanu

obuzdaj se

i tad su mu šamar

nebeski svezali

u sebi odmah povratio je

ona bdije

on ne snije

to nisu njene oči

probudili su ga

ona smije

on krije

dozu razuma povraćenog

 

jednom je žena ugledala ženu

okrenuvši se lijevo ka prozoru

i čovjeka koji nije svoj

kako pod njom bdije

milovala ga je znojem

i osmijehom navučene ludosti

visila je nad njim

poput grozda bijele kraljice

prehlađena od ljepote

ovozemaljske

želi

žudi

žedna

daje sebe

već je

sagorila u vatri

potpaljenoj dušom

i tad su joj šamare

nebeske svezali

ne tiču je se

ovaj svijet – sve što vidi

nejasan je

bolji svijet – u magli

jednostavan

pred njom izgubljen

 

bilo je to u noći

kad su duše spoznale se

odraz ugledavši

zajecaše

 

Strah

Kad tišina zavlada snom i mislima:
Vidim slike kako promiču,
Kao suho lišće u vrtlogu vjetra.

Uplašim se,
I nemam snage za pomaći se,
Kao da su mi stopala u kamen urasla.

Pažljivo se okrenem oko sebe:
Vidim ljudske duše u blatu,
Kako i bez trunke obazira oko’:
Plove.
Iscrtanim putanjama,
S nacrtanim Osmijesima.
Podsmjesima.
Razbijaju jedne druge.
A One niti osjete udare,
niti vide išta na sebi.
Krvlju, iz zemlje ubrane,
Zasljepljene i pod anestezijom.

( Shvatim! )
Ja se ne plašim njihovih očiju:
Jer sam im nevidljiv.
Bože, Ja se plašim svoga straha.
Jasno ga vidim na svojoj sjeni,
Kako mi prijeti odozdo.

Luđačka košulja samoće

Unaprijed se zahvaljujem

pustinjaku od kog ću kupiti

luđačku košulju samoće

izliječiti će me kroničnih

bolesti navike

u njoj ću biti predmet poruge

izazvat ću napadaje smijeha

primitivnih fanatika

čudak će me zvati…

O vidim kako lijepa je

bez dugmadi emocije

uštirkane kragne patetike

izvezena koncem razuma

osigurat će mi kraljevstvo

pustinje gdje tišina umuje…

Pijan od velike količine

samokontrole istog trena

ću prestati biti pokusna lutka

za trening sićušnih velikodušnosti

i sakupljenih bijesova koje

opsesivne kučke  prekrivaju

u službenu nesebičnost…

Prestat ću biti žrtva

jeftine ljubavi

zaljubljenosti koja servira

svježe predodžbe o

zemaljskoj sreći na

pladnju nesreće…

Otvorit ću zrele oči

podignuti strasti  van

dometa naivnost

lagano zivotu stati

na rep koji ionako

ne postiže veću brzinu

od šezdeset minuta na sat…

U luđačkoj košulji samoće

gospodarit ću pustinjom

svojom u kojoj

čudak ću se zvati

dok tišina umuje…

Sanja Ćurković Grebenar 😉

Nepremostivi mostovi

[vc_row][vc_column css=”.vc_custom_1427599275322{background-color: #ffffff !important;}” width=”1/1″][vc_column_text]Izgradiše ih tako
očajnici koji su usnuli
da više neće morati
da skakuću s kamena na kamen
u poteri za održavanjem
mrtvih očekivanja u životu.

Proslaviše završetak radova
svečano zakopavajući
najslabije u grobove, Continue reading Nepremostivi mostovi