Nešto kao poezija

Od kada pjesma postade oruđe u rukama vještaka,
Za zadovoljenje niskih strasti i pobuda,
I prizivanje sličnih sebi da se podijeli nezasitost,
Prestadoh se dičiti pjesmom,
I sramim se,
Kada pod isti naslov moje i njihovo se nađe.

Od kada pjesma prestade biti oružje za borbu sa sobom,
U nutrini sebe,
Ja prestadoh se zvati pjesnikom,
Postah „mekusac“,
Koji lično dostojanstvo sakrih,
Od osude onih iz prve stihova.

Nazvaše me „mekušcom“,
Jer pjevah o covjeku kojega od sunca samo njegovi oblaci
kriše;
Pjevah o tugi djeteta koje je jecalo gladno u rukama majke;
Ispjevah najljubavnije pjesme onima koje nisam ljubio:
I naslovih pjesme onima čija tuga me i danas dotiče;
I pjevah o stidu koji osuđuje moje tijelo i požudu; i prljavost
svoju;
O stidu koji u meni plače:
Jer ne prepoznah na vrijeme da ono okolo nas je,
za jedan svemir manje od onoga u nama,
a moja materija se ne osvrnu u sebe.

Naznaše me „kukavicom“
Jer otkrih iskonsko i vrijedno i čisto;
I tragah,
Ne dopustajući sebi preći na drugu stranu klackalice
ponovo.
Zakovah se na jednoj strani i ono najbolje u sebi cijeneći
više,
I nerasipajući;
I strpljivo čekajući da klackalica se umiri.

Ishak Kuljančić

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *