Tag Archives: anel herzog sivrija

sila

spavala je
u znoju
u roju
muškaraca okupana
spavala je
mirna
umorna
kraj žbuna
krišom
žurno ostavljena

uspavala je
iznemoglost vapaja
šaka čvrsta
od tapšanja
po licu
odumrlost u biću
uspava je na
sto godina
i više

u tmini glas se gubi
kad grubi dodir miluje
mrak proguta zvuke
a zla ćud naređuje

     …

iskala si
evo ti ga
Vrišti!
Krešti!
Dreči!
dok ne crkneš
udavila se u jeziku svom
Krešteći!
zvijezdo sjajna
sunce naše
u ovoj mrači
ti jesi sunce
a mi sunce prsima primamo
tijelo tvoje blista
ista želja u tebi
k’o u nama
kuha

a mi želje ispunjavamo
takvima kao ti
Priznaj!
Goriš!
buknut ćeš
Crkotino!
prožd’ra te bura
Jarebice!
žudnja te ubi
Priznaj!
tura po tura
i krv će
stat ključat
Lezi!
gledaj u zvijezde
zamisli svijeće su
romantiku
cvijeće
travu u kosi
pod tobom čaršaf
mekan
u tebi rosi
želja ista
ne prkosi poretku
lijepo ti je
ljepše ti biti
neće
sebe ti dali
a hvala gdje je

niko te ovčice tjerao nije
dom u tmini da tražiš
oštri su pašnjaci u strmini
sama ne treba da ih gaziš

                …

silu prosipaše petorica
prva četiri latila se uda
pa svaki na svoju stranu vuče
a onaj peti sav u muci svojoj
latio za kose pa tuče odozgo
kako pukne tako dlaku lijepi
kamenom siječe kao da se sveti
vruće srcu kad bjesnilo goni
a ono goni kad bojazni nema

obijest je objesila
zahvalu na zaborav

i okupa se njih pet
u nedjelu
sebi nevolju
nanesoše

ona šesta
zaspala
nijema
uz kamen hladan spi
drijema
nije htjela
zlu ćud da okrijepi.

jutarnji smisao noćnog besmisla

tako je stidljivo prišla
baš kao vrabac u gnijezdu svom
i nasloni na moj obraz
poljubac topao k’o dom

osjetih da još drhte
usne anđela mog
uvijek slabašne i krhke
usne anđela mog

jedva dočekah reći
da imam obraza dva
a kod nas se poljupcem trećim
usna usnom pozdravlja

o čovječe mali
zar niko te učio nije
vidiš da krila nisu ti dali
pa kako ćeš onda u visine

reče mi anđeo moj

htio sam zubima taknut vrh prsta
pruženih ruku ka nebu
ali niko nikad ne dokuči zvijezde
samo ih pogledom grebu

tako i anđeo moj.

Kalem ( Spoznaja X )

Znaš li ti Faruk zašto je Bog stvorio čovjeka? – upita Idris željan dobrog razgovora.

Da mu služi. – odgovori Faruk iznenađen pitanjem.

Da Mu služi…jašta, da Mu služi… – iz njedara tiho progovori brat Farukov.

A ti Grubač – nastavio je – šta ti misliš? Jesi l’ ti bratovog mi mišljenja? Il’ druge misli tobom vladaju?

      Od kada to misao čovjekom vlada? Zar čovjek nije taj koji misli, a ne misao koja vlada čovjekom? A ako čovjek misli onda valjda i vlada mišlju svojom?! – reče Grubač nabacujući osmijeh na lice, osjećajući se pobjednikom po prvi put u svom životu u razgovoru sa Idrisom.

Možda, prijatelju…možda… šta je onda riječ Grubač? – zapitkivao je Idris – šta je onda riječ Grubač?!

   Riječ…ko riječ, šta može biti više od riječi, pisana, nepisana, izgovorena, govor čovjekov, šta treba da bude? Riječju govorimo…

Jezikom govorimo, a i jezikom mislimo, onim unutarnjim. Da, unutarnjim jezikom. A riječ moj Grubač, a i ti Faruk, jeste misao. Izgovorena misao. Tako da koliko god čovjek vlada mišlju svojom, toliko i misao vlada čovjekom. Jer i vas dvojica, k’o i ja, ponekad prije progovorim, nego što promislim. Tad je mene misao nadjačala isto k’o i vas. I ne možeš je vratiti ma koliko trčao za njom. I nije blesav, vjerujte mi, onaj koji šutke razmišlja, pa makar zlo mislio. On će se lomiti sa svojom mišlju u sebi, kao što se lomi lane pred lavom. I lane kad pobjegne pred lavom, odahne, tako i čovjek kad pred zloćudnom mišlju pobjegne odahne, a da ni svjestan nije koje dobro je napravio. Sebi. A kad lane poklekne pred lavom smrt mu je sigurna. Tako i čovjek kad poklekne pred misli zloćudnom, smrt mu je sigurna. Smrt nutrini njegovoj. Čovjek prema Njemu ne može pogriješiti, niti štetu nanijeti, samo prema sebi. I tačno je da smo stvoreni da služimo i pokoravamo se Njemu, ali da bi se pokoravali Njemu mi moramo služiti i čuvati sebe. Da li bi vas dvojica, kada bi recimo dali nekome novu odjeću, a taj isti neko vrati vam je poderanu i pokidanu, biste li je primili natrag?

         Pa bi je uzeo – zbunjeno će Faruk i dalje ne shvatajući kuda vodi razgovor sa njegovim bratom Idrisom. Uvijek se trudio dokučiti pouke u njegovim pričama na samom početku, ali uzalud. Taman kada pomisliš da si shvatio, Idris bi proturio novu riječ i dao na razmišljanje.

    Ali najvjerovatnije da je ne bih koristio nakon toga. Jer ako je pokidana i poderana, onda je i beskorisna, jel?

    I ja bih je uzeo natrag, ako sam je dao na korištenje, bez obzira koliko očekivao da je taj neko sačuva, uzeo bih je natrag, iz pristojnosti ako ništa. Ne bih volio dovesti tog nekog u nezgodnu situaciju. Ipak je se potrudio da vrati odjeću. A šta ću ja sa njom poslije toga uraditi to je druga stvar – dodao je Grubač.

Jeste li već razumjeli kolika je značaj jedne misli? – sigurno će Idris.

      Ne – rekoše obojica u glas.

      Ne razumijem poentu priče još uvijek – nastavi Faruk.

Dakle, nijedan od vas ne bi tu odjeću nosio na sebi poderanu i pokidanu, nakon što ju je dao na korištenje i ponovo je dobio natrag – upita Idris, pokušavajući da što jednostavnije pojasni poentu svog prvog pitanja.

    Tek kad ništa na sebe ne bih imao obući, tada. Ni kad mi prilike životne ne bi dozvoljavale šta drugo da kupim, sašijem pa da obučem. Ali onda u tim prilikama možda i ne bih dao odjeću, pa je ne bih ni primio natrag, pa je ne bih ni imao poderanu? – filozofski će Grubač.

Upitah vas obojicu, zašto Bog stvori čovjeka. Da Mu služi rekošte. Tačno, da Mu služi. A ja vam rekoh da bi Mu služio, čovjek mora služiti sam sebi, i čuvati sam sebe. Kako čovjek sam sebi da služi?  Udovoljavajući potrebama svojim. Već vidim da mislite zar to nije sebično, i protivno Propisu? Ne… i da…Čovjek treba udovoljiti potrebama svojim u onoj mjeri koliko je dovoljno za njegovo biće, i u okviru svojih mogućnosti. A kolika je ta mjera zna svako.

A biće naše tek je spoj misli naših. Pa zato vas i upitah misao šta je. Ovdje smo da Mu služimo ponavljam. A služimo Mu, služeći sebe. A sebe služimo čuvajući sebe. Ta ni mi nismo ništa drugo do te odjeće koja se vraća natrag originalnom Vlasniku. Ti reče Faruk, da je poderana i pokidana beskorisna. Pred Njim takvi vratimo li se i mi smo beskorisni. On će nas uzeti ko i ti tu odjeću, samo što će naše mjesto, naša ostava, biti crnilo, pa ćemo tako poderani u tom čađavcu nekom visjeti na kukama k’o na vješalici.

Ti reče, Grubač, da bi odjeću uzeo iz pristojnosti, a poslije šta ćeš ti sa nje tvoja stvar. Tako će i On iz Milosti Svoje primiti nas, i niko od nas bez te Milosti neće biti primljen. Pa kad stanemo u vrstu, čekajući na red svoj, ni praška sa nas pasti neće. Ovdje smo mogli da se krojimo po izboru i peremo kako smo htjeli. Tamo, ni praška moj Grubač sa nas spasti neće. Kako ovdje krojimo, tamo oblačimo. Shvatate li sad? – izmoreno će Idris, uzdahujući.

Vrijeme je u noć duboko zagazilo, i mjesec je počeo oblike druge da bira. U njegovoj ostavi stoje samo oni propisani oblici. I njemu je lako. On zna oblike svoje, i zna kad je vrijeme da ih mijenja. Tako i čovjek ima oblike svoje, i stalno ih mijenja. I njemu je svaki oblik propisan, samo što on ne zna koji je njemu, baš njemu propisan. Zato čovjek ima izbor. Mjesec nema. Mjesec zna. Ima oblik, ima putanju, ima znanje o tome. Čovjek ima oblik, ima putanju, ali nema znanje o svom krajnjem cilju. I na tom putu on će se presvlačiti iz dana u dan, dok pod zemlju ne legne. Čovjek ništa drugo nije do zgusnutih misli, jedno klupko, zvano duša. Koža koju imamo i ove kosti, samo su pokrivalo nama ovdje. Ono unutra, ona nutrina to je bit. To je naša odjeća kojom se ogrćemo. Pokrivač može biti raznih boja, on samo pokriva, ima jednu svrhu. Da pokrije, toliko je jednostavno. Nutrina koju šijemo, kojom se ogrćemo, i ona ima samo jednu svrhu, ali i jednu boju. Da krojimo sebe sa Imenom Jednim. I to je toliko jednostavno. – privodio je priču kraju brat Farukov.

         Jesi li na tu vrstu službe mislio? – znatiželjno će Grubač. – Je li to svrha čovjekova Ovdje, dok ne ode Tamo? Da se pokorava tako što će čuvati sebe?

Upravo tako, Grubač – zadovoljno će Idris, smatrajući da su riječi njegove s razumom primljene.

         Ima Idris i tijesne odjeće pa je čovjek nosi – uskočio je Faruk. Ima Idris i tijesne odjeće, vjeruj ti meni. I takvu tijesnu ljudi je nose, jer moraju. Tako isto vjerujem Idrise, da čovjek tjeskobu osjeća jer mu duši tijesno Ovdje. A ovdje mu je tijesno, reći ćeš i ti pretpostavljam, jer ne kroji Imenom. Da kroji tjeskobe njegove bilo ne bi.

Ne bi – uskoči sad Idris. Ni sam bolje Faruk brate ne bih rekao.

         E vidiš Idrise, po tebi, ako smo mi sklop tih zgusnutih misli, to klupko, ta duša. Onda za one za koje kažu da su bezdušni, onda su i bez misli.

Nisu oni bez misli, Faruk. Njima je misao pogana, gnjila ko jabuka kad se ucrva na Guvnu. Pa ni hajvan je ne bi jeo. Samo kad mora. Tako i ta misao njih jede, i proždera im svu nutrinu, pa kažemo da su bezdušni. Bez duše, sa mišlju zloćudnicom životare po vazdan. Ne kroje kao što kažeš Imenom, da kroje ne bi im nutrinu žderala misao, ko voda opojna jetru kad ždere. – zadihano će opet Idris, uzbuđen od riječi svojih.

Ali Faruk, a i ti Grubač, čovjek i kad sa mišlju zloćudnicom životari, može nakalemiti Ime.

         Kako? – odmah će Faruk.

Iskrenošću i istinom – reče Idris. Iskren čovjek pred sobom vidi oni mjeru, za koju svi znamo. Samo što mnogi od nas pred tom mjerom oči zatvaraju, i uši začepe, pa tako i slijepi i gluhi neiskreni postasmo. Ne lažovi, nego neiskreni. Neiskreni prema sebi. Znamo, a ne hajemo. Da lažemo znali bi, ali bismo zaboravili.

Mi voćke kalemimo, da bismo bolji plod ubirali, a ima kalema pa se i ne primi. Truhloj voćki nekad spasa nema. Tako i čovjek ako hoće Tamo plodove da ubire, a nije kroj svoj započeo kako treba, nije sebe krojio pravom niti, Imenom, mora nakalemiti iskrenošću nutrinu svoju. A uz iskrenost dolazi i razumijevanje. Uz razumijevanje dolazi i blagostanje. U blagostanju gdje kod čovjeka prema čovjeku vlada razumijevanje, nalazi se oprost. U oprostu čovjeka prema čovjeku nalazi se smiraj U smiraju je cilj o kojem čovjek vrlo malo zna. Rijetki su oni što pred ciljem stoje zadovoljni, ma u kakvom stanju Ovdje bili…

         Tek par kucaja na prozor prenu Faruka iz zamišljenosti. Sjećao se Idrisa, sjećao se brata svoga.

-Ti bi meni sad rekao Idrise, kad bi me ovako zamišljena vidio, da ja trčim za mislima svojim. Trčim ja za tobom, brate moj, jer još samo mišlju mojom hodiš. Neko je zbog tvoje riječi prekipio, a zbog misli od tog nekog prekipjeh ja i tonem ti duboko u to more tvoje. U te misli.

Tragajući za razlogom, i opravdanju u razlogu, tako pravdajući nakane svoje, Faruk se u traganju sjećao i posljednjeg razgovora sa Idrisom.

-Ni godina kako se vrati, pred mater da staneš, a ni dan kako se vrati Njemu. Za dušu oprost već ti mole, brate moj mili. Znam te, kasno je sad za to, tako bi ti rekao. Što si krojio, krojio si. Samo se nadam da ti Tamo odjeća nije tijesna… – razmišljao je Faruk u sebi stiskajući jecaje ko jastuk pred spavanje.

-Kasno, jašta nego kasno…

Grubač je stajao pod prozorom, pokušavajući dozvati prijatelja, kojem ni sam nije znao kako pomoći. U trenutku kad se brat od brata rastane, u bratu koji ostaje iza, nutrina napuke, toliko da stvori rascijep koji uvlači zloćudnice od misli u sebe kao vrtlog pred kojim more trči prema obali. Bez Kalema, drhtavo je tlo pod njim.

dijak

ja ne živjeh
samo bjeh
trenutak
malen za slovo
premalen za pomen
kratak za uspomenu
mjera za zaborav

rodih se – zmreh

sa mišlju u sutra
i ti si izgubio
sebe danas
pa ćeš čeznuti
za onim jučer

okani se trke
s vremenom
ono je svoje niti
istkalo
preče ti je
Zemljom dok hodiš
razgrnuti prsa
kad Zvjezdan upekne
i širiti ruke
nad proljetnom kišom
od svake srdžbe u tebi
što kune
prolaznost

rodiš se – zmreš

između si od danas
do sutra
uvijek manji
od onog jučer

S u dativu

svako ima neko mjesto
gdje ljetuju zaboravi
u kutiji
na ormaru
skriva prijesto
svojih tajni

nisam ja čovjek od uspomena
u džepu sa sobom da ih nosim
ne treba meni kruna stara
zar da starim se ponosim

dovoljno mi ovo sad
kao da sutra ničeg nema
smatram da vremena
su vremena
u dva trena
sve izgubiš

tek na jedno slovo
uzdahnem pa se sjetim
posvetu na dnu papira čuva
-sa ljubalju bjelini dušu crtaj-
jedno malo S riječi gura
pa svako naredno mi slovo
kruna
zasipaju trnci i trenuci
nisam Bog zna neki junak
kad teže slovo nego vuci

nit sam čovjek od uspomena
u džepu sa sobom da ih nosim
moje prijesto prazna slovarica
i posveta reda radi
jedno S ukrivo zakovano
što ne uspje srce da mi vrati.

Nagoni i razlozi ( Spoznaja IX )

„ Ne znaš ti kakve su mene nevolje snašle, i šta me tjera na ovo. Pišem jer moram. Ko čitati bude htio s razumom povraćenim neka riječi guta. Možda nešto i za sebe nađe.

Idris Herceglić, moj brat…brat Faruka Herceglića, pređe na Drugu Stranu neočekivano i ostavi me nedorečenog u razgovoru sa sobom samim. Halal mu bilo. Meni je samo zbog matere, da ne ode za njim, pa da me i ona ne ostavi nedorečena. Halal joj bilo evo odmah, jer ne znam ja hoće li moj vakat uranit, i doć’ nutrina do grla prije njoj njena. Ja sam na Idrisa navik’o, a rano mi odviknut’. Čovjeka samo oči vežu za Ovu Stranu, i ono što ne vidi i nema ga, koliko god slušao o tome. Idrisa nema, pa kako ode, meni odsječe dio mene. Njoj odnese sve.

Te noći mjesec je gorio, a uz njega gorjele su i duše usplahirene. Od tog sjaja misli pomahnitaju, i krv nabubri. Uzavrela takva u njemu natjera ga na hajvanluk. Ne može me niko ubijediti da je insan onaj ko drugome život krade. Idrisa sasječe pogan ljudska, sjekirom, s leđa… hinjavo i kukavički s vrata žile mu pokida, i ostavi da to čedo od mog brata leži onako u blatu preko noći. Paščad su oblijetala okolo, srala i pišala pored. Idris je ostao čist u tom blatu, jer obraza bijeljeg u ovom kraju nema!!! Mati ga našla ujutro čuvši živinu kraj kuće da se skuplja. Na mjestu je ostala ukopana, a nju takvu-nađoh ja. Iz sebičnosti ću reći, ali bolje što ga ona pronašla prije mene, jer ko bi joj na oči. Trebalo bi objasniti da brata mi nema, da je sada Tamo. Ovako je vidjevši ga od jecaja, tuge svoje u sebi pokopala. A da sam ja prenio vijest o Idrisu, tuge bi svoje utapala dugo u noć i teško da bi stala.

Ovom ću sjekirom sasjeći nečovjeka, pa ću nečovjekom postati. Isto k’o što taj nečovjek sasječe najboljeg među nama. Na sve u životu oklijevah, pa i ne dočekah, u ovome sada gdje žurba me nagoni, oklijevanje moje život bi mi možda spasilo, pa bih možda…možda dočekao dan da nagon mi se krvnički smiri. Oklijevao bih i čekao, kada bi želudac mogao svariti to djelo gnusno, a grudi podnijele raspuknuće. Dotle mi je došlo, da zaždijem prste ove pod rebro i rasporim kožu ko svileni čaršaf. Dotle…

Dok sam još pri pameti reći ću…mhm..pri pameti… gdje li onaj izgubi pamet pa mi ovaj zulum učini. Možda i njegov brat ili sin bude pisao razloge svoje kad na mene krene…dakle dok sam pri pameti reći ću…“

-Da je mir nebeski na tebe Faruk. I da ti se očaj u srcu u toplinu pretvori, ne bi li uvidio da tako mora biti i da ćemo jednom svi Tamo.

Faruk je stao sa perom, prekinut glasom prijatelja, ali ne i sa mislima. Grubač mu reče istinu, a istina se uvijek teško primi. Iz poštovanja prema čovjeku koji se stvori pred njim, jedva da je smogao snage za blagi osmijeh. Presavio je riječi, pa što od tuge što huje odmahnu rukom i prešutno se složi. Grubač jasne znakove poznade, te ne rekavši više išta klimnu glavom i ode.

Prohtjevi ničiji ne čekaju moj Grubač, jer čovjek ne čeka sebe sama. Niti hoće tog istog sebe sama da zaustavi. Zna da ne valja, i ja znam da ne valja, ne valja ni ovo što ću da učinim, ali sebe sama zaustaviti ne mogu, a da ti kažem…ne usudim se pomisliti. Ne bih podnio tvoje oči da prodiru pri svakom pogledu. Ne bi ti, znam, ali u mojim očima bi…i ta slika mi iz glave ne izlazi. Okreni se bar, pa da ti mahnem da priđeš. Možda bih ti rekao da u meni nečovjek se rađa, i da me Idris u razgovoru ostavi nedorečena sa samim sobom, pa ovo što činim radim samo radi spoznaje. Jer kako razgovor završiti sa nekim koga nema. Ja drugo rješenje ne vidim. Okreni se Grubač kad te molim, jer meni su usta presušila od riječi koje ne izgovorih, žedan sam razgovora… žedan sam te šutnje među riječima. Ti znaš da do Idrisa jedino si ti još bio prisutan za stolom mojim. Okreni se Grubač, ne bih li ti se ispovidio, pa da me kutarišeš ovih nagona. Okreni se…prepoznat ćeš na meni da nisam ja – ja…već da to pomahnitale misli vladaju i da oklijevanje miruje, a da se pogani žuri. Okreni se, Grubač kad te molim…

Pa da jecaj ispustim, ali ništa…pa da čuje, ali ne mogu…presušilo u meni sve nakon Idrisa, Grubač. Ničije ime više dozvati ne mogu.

Grubač je poštujući odluku prijatelja nastavio putevima svojim, a Faruk je i dalje u sebi kidao sebe, vrišteći nečujno za ljudsko uho. Kraj njega vakumirina tišina, u njemu rupa crna, bezdan, potonuo čovjek na izvoru raspuknuća svog.

smisao besmisla ( ili kad glava razvaljuje danima )

skupilo se kuče uz mače

a pacovče pobjeglo

skupilo se u meni

dat’ će Bog dat’ će

 

i vidi čovjeka za njima

bježi glavom bez obzira

nazire se

nazire

rascijep

i bezdan u nama

govorili su

govorili su mi

govorio sam

govorim

govorit će

neko nekad i sasluša

na poslušnost zaboravi

navlakuša vjeruj

navlačili su

navlačili

nahladu na se

nema znoja koji skida

 

bolesti koja nije bolest

kutarisat se ne možeš

upit’o bi i hećima

al’ papir ti fali

 

kljuse jedno

magarčino

 

sagori požude svoje

i sanjarenja u sebi

zaduži

oduži

produži oduživanje

prolongiraj zdrav razum

 

iz dana u dan

plitak si

koliko džep ti je dubok

 

a ti bi da sanjaš

pa sanjaj

dok su rate na vrijeme

ti možeš da sanjaš

kada kasne

jasne ti sankcije uvodimo

potpiši

 

…da pročitam…

 

al’ ti bi da sanjaš

upri

stisni

da ostane

pa da pečat legne

snovi se ne čitaju

živiš ih

i otplaćuješ

vidi

mi smo ti ko ova šaka stisnuta

što čuva stisnuto

 

…a šta mi to čuvamo…

 

a šta šaka čuva

 

…pa ništa dok ne staviš…prazna…

 

pa ništa

vazduh

oni nama maglu stavljaju

a mi na maglu ko muha na paučinu

jauči sine

nauči da jaučeš i djecu svoju

i tata ti je jaukao

 

sve dok on nema

tebi je dobro

nemoj da brineš

kad se on dokopa

već ćeš da ga stigneš

gađaj ga kletvom

ako ne umiješ ništa drugo

tvoje je da sanjaš

 

prije tebe

njegovo nije da živi san

 

prije tebe

mi leševe nećemo da skupljamo

ta nismo ih mi pobili

lijepo neka oni što kišu

prizvaše

leš pod ruku

i u svoju avliju

naše su uvijek bile čiste

a tradicija mora da se poštuje

pa to je sveto obećanje

komšije

 

naše presveto obećanje

pradjedovima i junacima

ilovača njihova tijela su

a mi ilovaču na kuće bacamo

oni žive u nama

iako ih nikad vidjeli nismo

naše babe pričale su da

kraj Crvenke potoka

i sad se mogu poznat tragovi im

 

ovo su oni sanjali

djedovi naši ostvarili

a mi čuvamo

i dobro nam je

nije naše da se žalimo

ni da se pitamo

valjalo je njima

pa što ne bi i nama

metar sa metar dosta

 

samo mi leševe nećemo da skupljamo

krava nije naša

a smrad će već da se podnese

.

..

nazire se nazire

rasijep i bezdan u nama

navukle se nahlade

i odmakle u um

sutra nam je stanje otvorene šake

na ruke trake, moliću

odriču se snova

pa nek se zna ko je ko

mače i kuče

svi u svoje krajeve

pacovče u rupu pobjeglo

pod zemljom je ipak najbolje

reče čovjek

 

i ubi se…

Posljednja pjesma

Tekst: Ishak Kuljančić
Interpretacija: Anel Herzog Sivrija
Pozadinska muzika: Undergorund tango – Goran Bregović

Posljednja pjesma

Danima kanim posljednju pjesmu ispisati
Ne samo posljednju tebi
Nego posljednju i sebi
I svima onima u meni

Opjevavati se može samo
Kada te pjesmom hrane i poje
Nadom kada odišu i tebe namirišu
Tada pjesma koja se piše
Sobom zamjenjuje vrijeme

Čuo sam jednom pjesnika kako govori:
„Na svijetu smo sami i ničiji”
Tada sam to strahom doživio
A sada jadom
Što ne mogu da se dam
Jer jača je ta želja da pripadam
Od slobode koju dobijam.

Sloboda je meni okov i
Neusmjerenost je moja pokora

Posljednju pjesmu pišem evo
Posljednja
Što je ključ
Koji zatvara i otvara jedno vrijeme
A svaku drugu kada bi napisao
Bila bi predmet koji
Skrnavi okna vremena
Koje zaključih i zaključah pjesmom

Čuo sam mudraca kad veli:
„Čuvaj pripadnost u sebi
Ne doživljava se često
Obično samo jednom
A svaki slijedeći put je samo
Imaginarna slika prvog
I svaki put je blijeđa i bezbojnija
Pa do sivila tako”

Zato neću prve pjesme i prvu pripadnost
Prebajati i osivljivati
Prepjevavanjem nečega
Što je od mene otpjevano već

Ti si rodila pjesnika u meni
Tebi i pripada
A večeras je jasno da si ga odbacila
U polovno
Gdje su klovnovi iz ljubavnih tragedija
Što sada sirovost prodaju za zvanje i ime.

Korak ( Spoznaja VIII )

Ne umiješ ti sam sa sobom nasamo biti, čim naučio ništa nisi. Ne umiješ ti ni da govoriš, čim ti riječi kraj drugih padaju k’o kap koju oblak pljuje. Ne umiješ ti da šutiš, da umiješ i govorio bi. Ti izgoniš iz sebe, sebe sama. Misliš da umiješ…ali ne umiješ…

Nad tobom će neko nekad, nad glavu tvoju, nataknut kamen, i poda te podbit jedan manji. Pa će te pokrit zrnom. I to zrno tebi takvom bit će teže već sve tvoje godine zrnu nad njim što si hodio. A onaj kamen kad ti privale, tebi takvom bit će teže već sve rijeke kamenu nad njim kojima je tonuo. Ne može kamen potonut dublje od čovjeka nikad! Njima će taj kamen i to zrno biti tek to, kamen i zrno, jer ne znaju ono što ćeš ti znati. I bit će im lako za nosit. A tebi će taj kamen činit se kao da se samo nebo strmoglavilo nad tobom, i ono zrno kad padne jedno za drugim kao da ti prsa zvijezde primaju. Vidjet ćeš da vremenu ni vrijeme pobjeći ne može i da ono kao takvo vječno nije. Noć će pred zorom uvijek uzmaći, i dan pred sumrakom, ali ti od sebe nećeš nikad ma koliko trčao u sutra. Uvijek ćeš sam sebe dočekati pa makar na kosti svoje tuđu kožu navlačio. I tuđa ko tvoja tijesna je kad ne umiješ raspoznati sebe u sebi.

Kuda žuriš?!

Pod kamenom će mjesto uvijek da te čeka.

Kuda žuriš?!

Tamo su tišine glasnije od svake riječi.

Ti misliš da umiješ…ali ne umiješ da hodaš putevima ovim čim ne strahuješ za korake svoje. Strahuj i za pedalj dok ti bahatost glave nije došla.

Kuda žuriš?!

Slijep si čim ti je draža ljepota onog sutra, od trenutka u kojem jesi.

Ti misliš da umiješ…ali ne umiješ sam sa sobom nasamo biti, čim u samoći tvojoj zahvale nema.

plesačeva poema

u meni je ništa

a i sam sam takav

ništa

niko

prazan

praznine ne poznaju nadanja

a pusta srca sama su

život je lijep

ali svijet je usrano mjesto

i stradanja tog svijeta

obilježe život

 

rođen sam tako

često bih se prije

pitao zašto

sad mi je svejedno

ostavljen sam pred vratima

u tuđoj zemlji

na tuđem pragu

tuđe grudi odhranile me

tuđe ruke milovale

majčine nikad

ne poznajem je a htio bih

ne zna me

ne želi ni da zna

rekoh li da je svijet usran

ali život je lijep

pa makar i tmuran

crn kao čađ lijep je

živ si zar ne!?

 

dobio sam pismo od prijatelja

Francuz

muž od jedne prijateljice

želja mu je da ne odustanem

da pronađem sebe

mir

nalete tako raskrsnice

u životu i kaže iste

one životne

mudre

ponovljene

da sve je to rat

samo trebamo biti dobri vojnici

želimo li pobijediti

najljućeg nam neprijatelja

sebe

ali mjera nije svakom ista

mjera strpljenja

odgovorio sam

razumijem ja njega

što želi reći

samo vojniku je potrebno

oružje u ratu

a meni treba neko da

riječi podijelimo

 

smiju mi se i ja se smiješim

ismijavaju me a ja im se smijem

oni pogrdno a ja iskreno

podcijenjuju misle bolji su

a nek misle imaju pravo misliti

sude

osuđuju

a On će njima pa i meni

nekad sam pri kraju one mjere

samo zbog pogleda

u tramvaju najčešće

na ulici ne obraćam pažnju

bar ne toliko

sjevne mi misao

da sve to okončam

i njih i sebe

sam sam Herzo

preokrene i mene

nemam se kome nadati

htio bih ženu

vjernu

da plešemo zajedno

motiv da nastavim dalje

dok me ralje ovog usranog svijeta

nisu progutale

drugih želja nemam

kad bi htjela

ali neće

a spreman sam je učiniti sretnom

samo za nju duboko

pod ključ sam stavio

planine ljubavi

stražario 24 sata

i ne dam ih nikom

i meni su uvijek

pred nosom vratima lupali

ali eto njoj bih dao

sve te godine straže i čuvanja

samo da kaže da hoće

ali neće

 

sam sam Herzo

otkad znam za sebe

jeco sam od prvog dana

postojanja

go i gladan

jadan u očima drugih

a nikad ruke pružio nisam

da milostinju mi udijele

niti sam oštetio nekoga

uzevši njegovo

moje nije i gotovo

a volim da plešem

opušta me

od toga i živim

manje više zaradi se

kako kad uglavnom dovoljno

divim se ljudima

sa unaprijed programiranim danom

ja ne bih mog’o

ubilo bi me ono ustajalo

svakodnevno

zato putujem

nemam auto nemam za kartu

ali s ovim palcem kad ti kažem

obišao sam po’ Europe

i tamo plešem

za sebe

uvijek za sebe

 

svijet je svugdje usran

ali zato život je lijep

živ si zar ne?!

ne postoji malen čovjek Herzo

samo srca velika

ogromna od ljubavi

ili prevelika od gnjeva

biraj…