jutarnji smisao noćnog besmisla

tako je stidljivo prišla
baš kao vrabac u gnijezdu svom
i nasloni na moj obraz
poljubac topao k’o dom

osjetih da još drhte
usne anđela mog
uvijek slabašne i krhke
usne anđela mog

jedva dočekah reći
da imam obraza dva
a kod nas se poljupcem trećim
usna usnom pozdravlja

o čovječe mali
zar niko te učio nije
vidiš da krila nisu ti dali
pa kako ćeš onda u visine

reče mi anđeo moj

htio sam zubima taknut vrh prsta
pruženih ruku ka nebu
ali niko nikad ne dokuči zvijezde
samo ih pogledom grebu

tako i anđeo moj.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *