Znaš li ti Faruk zašto je Bog stvorio čovjeka? – upita Idris željan dobrog razgovora.

Da Mu služi…jašta, da Mu služi… – iz njedara tiho progovori brat Farukov.

A ti Grubač – nastavio je – šta ti misliš? Jesi l’ ti bratovog mi mišljenja? Il’ druge misli tobom vladaju?

      Od kada to misao čovjekom vlada? Zar čovjek nije taj koji misli, a ne misao koja vlada čovjekom? A ako čovjek misli onda valjda i vlada mišlju svojom?! – reče Grubač nabacujući osmijeh na lice, osjećajući se pobjednikom po prvi put u svom životu u razgovoru sa Idrisom.

Možda, prijatelju…možda… šta je onda riječ Grubač? – zapitkivao je Idris – šta je onda riječ Grubač?!

   Riječ…ko riječ, šta može biti više od riječi, pisana, nepisana, izgovorena, govor čovjekov, šta treba da bude? Riječju govorimo…

Jezikom govorimo, a i jezikom mislimo, onim unutarnjim. Da, unutarnjim jezikom. A riječ moj Grubač, a i ti Faruk, jeste misao. Izgovorena misao. Tako da koliko god čovjek vlada mišlju svojom, toliko i misao vlada čovjekom. Jer i vas dvojica, k’o i ja, ponekad prije progovorim, nego što promislim. Tad je mene misao nadjačala isto k’o i vas. I ne možeš je vratiti ma koliko trčao za njom. I nije blesav, vjerujte mi, onaj koji šutke razmišlja, pa makar zlo mislio. On će se lomiti sa svojom mišlju u sebi, kao što se lomi lane pred lavom. I lane kad pobjegne pred lavom, odahne, tako i čovjek kad pred zloćudnom mišlju pobjegne odahne, a da ni svjestan nije koje dobro je napravio. Sebi. A kad lane poklekne pred lavom smrt mu je sigurna. Tako i čovjek kad poklekne pred misli zloćudnom, smrt mu je sigurna. Smrt nutrini njegovoj. Čovjek prema Njemu ne može pogriješiti, niti štetu nanijeti, samo prema sebi. I tačno je da smo stvoreni da služimo i pokoravamo se Njemu, ali da bi se pokoravali Njemu mi moramo služiti i čuvati sebe. Da li bi vas dvojica, kada bi recimo dali nekome novu odjeću, a taj isti neko vrati vam je poderanu i pokidanu, biste li je primili natrag?

         Pa bi je uzeo – zbunjeno će Faruk i dalje ne shvatajući kuda vodi razgovor sa njegovim bratom Idrisom. Uvijek se trudio dokučiti pouke u njegovim pričama na samom početku, ali uzalud. Taman kada pomisliš da si shvatio, Idris bi proturio novu riječ i dao na razmišljanje.

    Ali najvjerovatnije da je ne bih koristio nakon toga. Jer ako je pokidana i poderana, onda je i beskorisna, jel?

    I ja bih je uzeo natrag, ako sam je dao na korištenje, bez obzira koliko očekivao da je taj neko sačuva, uzeo bih je natrag, iz pristojnosti ako ništa. Ne bih volio dovesti tog nekog u nezgodnu situaciju. Ipak je se potrudio da vrati odjeću. A šta ću ja sa njom poslije toga uraditi to je druga stvar – dodao je Grubač.

Jeste li već razumjeli kolika je značaj jedne misli? – sigurno će Idris.

      Ne – rekoše obojica u glas.

      Ne razumijem poentu priče još uvijek – nastavi Faruk.

Dakle, nijedan od vas ne bi tu odjeću nosio na sebi poderanu i pokidanu, nakon što ju je dao na korištenje i ponovo je dobio natrag – upita Idris, pokušavajući da što jednostavnije pojasni poentu svog prvog pitanja.

    Tek kad ništa na sebe ne bih imao obući, tada. Ni kad mi prilike životne ne bi dozvoljavale šta drugo da kupim, sašijem pa da obučem. Ali onda u tim prilikama možda i ne bih dao odjeću, pa je ne bih ni primio natrag, pa je ne bih ni imao poderanu? – filozofski će Grubač.

Upitah vas obojicu, zašto Bog stvori čovjeka. Da Mu služi rekošte. Tačno, da Mu služi. A ja vam rekoh da bi Mu služio, čovjek mora služiti sam sebi, i čuvati sam sebe. Kako čovjek sam sebi da služi?  Udovoljavajući potrebama svojim. Već vidim da mislite zar to nije sebično, i protivno Propisu? Ne… i da…Čovjek treba udovoljiti potrebama svojim u onoj mjeri koliko je dovoljno za njegovo biće, i u okviru svojih mogućnosti. A kolika je ta mjera zna svako.

A biće naše tek je spoj misli naših. Pa zato vas i upitah misao šta je. Ovdje smo da Mu služimo ponavljam. A služimo Mu, služeći sebe. A sebe služimo čuvajući sebe. Ta ni mi nismo ništa drugo do te odjeće koja se vraća natrag originalnom Vlasniku. Ti reče Faruk, da je poderana i pokidana beskorisna. Pred Njim takvi vratimo li se i mi smo beskorisni. On će nas uzeti ko i ti tu odjeću, samo što će naše mjesto, naša ostava, biti crnilo, pa ćemo tako poderani u tom čađavcu nekom visjeti na kukama k’o na vješalici.

Ti reče, Grubač, da bi odjeću uzeo iz pristojnosti, a poslije šta ćeš ti sa nje tvoja stvar. Tako će i On iz Milosti Svoje primiti nas, i niko od nas bez te Milosti neće biti primljen. Pa kad stanemo u vrstu, čekajući na red svoj, ni praška sa nas pasti neće. Ovdje smo mogli da se krojimo po izboru i peremo kako smo htjeli. Tamo, ni praška moj Grubač sa nas spasti neće. Kako ovdje krojimo, tamo oblačimo. Shvatate li sad? – izmoreno će Idris, uzdahujući.

Vrijeme je u noć duboko zagazilo, i mjesec je počeo oblike druge da bira. U njegovoj ostavi stoje samo oni propisani oblici. I njemu je lako. On zna oblike svoje, i zna kad je vrijeme da ih mijenja. Tako i čovjek ima oblike svoje, i stalno ih mijenja. I njemu je svaki oblik propisan, samo što on ne zna koji je njemu, baš njemu propisan. Zato čovjek ima izbor. Mjesec nema. Mjesec zna. Ima oblik, ima putanju, ima znanje o tome. Čovjek ima oblik, ima putanju, ali nema znanje o svom krajnjem cilju. I na tom putu on će se presvlačiti iz dana u dan, dok pod zemlju ne legne. Čovjek ništa drugo nije do zgusnutih misli, jedno klupko, zvano duša. Koža koju imamo i ove kosti, samo su pokrivalo nama ovdje. Ono unutra, ona nutrina to je bit. To je naša odjeća kojom se ogrćemo. Pokrivač može biti raznih boja, on samo pokriva, ima jednu svrhu. Da pokrije, toliko je jednostavno. Nutrina koju šijemo, kojom se ogrćemo, i ona ima samo jednu svrhu, ali i jednu boju. Da krojimo sebe sa Imenom Jednim. I to je toliko jednostavno. – privodio je priču kraju brat Farukov.

         Jesi li na tu vrstu službe mislio? – znatiželjno će Grubač. – Je li to svrha čovjekova Ovdje, dok ne ode Tamo? Da se pokorava tako što će čuvati sebe?

Upravo tako, Grubač – zadovoljno će Idris, smatrajući da su riječi njegove s razumom primljene.

         Ima Idris i tijesne odjeće pa je čovjek nosi – uskočio je Faruk. Ima Idris i tijesne odjeće, vjeruj ti meni. I takvu tijesnu ljudi je nose, jer moraju. Tako isto vjerujem Idrise, da čovjek tjeskobu osjeća jer mu duši tijesno Ovdje. A ovdje mu je tijesno, reći ćeš i ti pretpostavljam, jer ne kroji Imenom. Da kroji tjeskobe njegove bilo ne bi.

Ne bi – uskoči sad Idris. Ni sam bolje Faruk brate ne bih rekao.

         E vidiš Idrise, po tebi, ako smo mi sklop tih zgusnutih misli, to klupko, ta duša. Onda za one za koje kažu da su bezdušni, onda su i bez misli.

Nisu oni bez misli, Faruk. Njima je misao pogana, gnjila ko jabuka kad se ucrva na Guvnu. Pa ni hajvan je ne bi jeo. Samo kad mora. Tako i ta misao njih jede, i proždera im svu nutrinu, pa kažemo da su bezdušni. Bez duše, sa mišlju zloćudnicom životare po vazdan. Ne kroje kao što kažeš Imenom, da kroje ne bi im nutrinu žderala misao, ko voda opojna jetru kad ždere. – zadihano će opet Idris, uzbuđen od riječi svojih.

Ali Faruk, a i ti Grubač, čovjek i kad sa mišlju zloćudnicom životari, može nakalemiti Ime.

         Kako? – odmah će Faruk.

Iskrenošću i istinom – reče Idris. Iskren čovjek pred sobom vidi oni mjeru, za koju svi znamo. Samo što mnogi od nas pred tom mjerom oči zatvaraju, i uši začepe, pa tako i slijepi i gluhi neiskreni postasmo. Ne lažovi, nego neiskreni. Neiskreni prema sebi. Znamo, a ne hajemo. Da lažemo znali bi, ali bismo zaboravili.

Mi voćke kalemimo, da bismo bolji plod ubirali, a ima kalema pa se i ne primi. Truhloj voćki nekad spasa nema. Tako i čovjek ako hoće Tamo plodove da ubire, a nije kroj svoj započeo kako treba, nije sebe krojio pravom niti, Imenom, mora nakalemiti iskrenošću nutrinu svoju. A uz iskrenost dolazi i razumijevanje. Uz razumijevanje dolazi i blagostanje. U blagostanju gdje kod čovjeka prema čovjeku vlada razumijevanje, nalazi se oprost. U oprostu čovjeka prema čovjeku nalazi se smiraj U smiraju je cilj o kojem čovjek vrlo malo zna. Rijetki su oni što pred ciljem stoje zadovoljni, ma u kakvom stanju Ovdje bili…

…

         Tek par kucaja na prozor prenu Faruka iz zamišljenosti. Sjećao se Idrisa, sjećao se brata svoga.

-Ti bi meni sad rekao Idrise, kad bi me ovako zamišljena vidio, da ja trčim za mislima svojim. Trčim ja za tobom, brate moj, jer još samo mišlju mojom hodiš. Neko je zbog tvoje riječi prekipio, a zbog misli od tog nekog prekipjeh ja i tonem ti duboko u to more tvoje. U te misli.

Tragajući za razlogom, i opravdanju u razlogu, tako pravdajući nakane svoje, Faruk se u traganju sjećao i posljednjeg razgovora sa Idrisom.

-Ni godina kako se vrati, pred mater da staneš, a ni dan kako se vrati Njemu. Za dušu oprost već ti mole, brate moj mili. Znam te, kasno je sad za to, tako bi ti rekao. Što si krojio, krojio si. Samo se nadam da ti Tamo odjeća nije tijesna… – razmišljao je Faruk u sebi stiskajući jecaje ko jastuk pred spavanje.

-Kasno, jašta nego kasno…

Grubač je stajao pod prozorom, pokušavajući dozvati prijatelja, kojem ni sam nije znao kako pomoći. U trenutku kad se brat od brata rastane, u bratu koji ostaje iza, nutrina napuke, toliko da stvori rascijep koji uvlači zloćudnice od misli u sebe kao vrtlog pred kojim more trči prema obali. Bez Kalema, drhtavo je tlo pod njim.