Tag Archives: Proza

Tuđe u meni ( Prilog 12 )

Tek sa svojim snovima nasamo možeš biti najdublje ono što jesi i što želiš biti. Ili bar sa nekim ko te podstiče da to budeš. Kod kod mene je to ono do gdje me put vodi, ili put koji sanjam. Pokušao sam da dokučim tu osobu u sebi, maštom i snom, i stvorio sam sliku , koja me razbuđuje i održava mi duh. Pokušao sam zamisliti takvu osobu, ženu, koja će me činiti i podsticati da budem najdublje ja, i uspio sam.

devushka_na_zerkale_yapfiles.ru

Uspio sam za toliko, koliko sam mogao karakter da ispolljim u sliku i mislima unutar sebe. Razigrana žena, bijele kože i dječijeg smijeha i poleta. Ona ne pravi želje, ona im kreće kada ih zamisli. Dječje nesputanosti i slobodeu sebi koju živi i prosipa oko sebe, čineći druge slobodnim, odvojenih od svega što ih sputava da budu samo ono što duboko u sebi stvarno jesu. Ona je žena koja voli tako što se raduje nečijem postojanju. Vidio sam u njoj da je pravo i jedino iskreno voljenje to.
Tek sam možeš biti poseban. Sa drugima i među drugima si običan, ili po zlu samo čudan.sa njom u sebi sam naučio kako najdublje biti svoj i nono što želim biti. U tome i jeste posebnost svačija, a tek kada s nekim mozeš ostati poseban kao sa svojom dubinom i mislima, tek tada možeš biti siguran da je to ona osoba zbog koje postojiš, a ti ona osoba zbog koje ona postoji, ako umiješ da joj pružiš njenu sopstvenu dubinu, da je sa tobom živi, kao što je zivi u sebi, i sama sa svojim mislima . snom i maštom.

Tuđe u meni ( Prilog 11 I,II ) Ishak K. Legal

Tuđe u meni ( Prilog 11 ‑ I )

Svo moje sjećanje izniče iz onoga što želim sada. Tako i slike iz prošlosti i sjećanja biram naspram naspram želja i prekrajam. Ne bih mogao da se zakunem ali ponekad ne mogu ni u čemu da iskopam nešto loše i ružno, za što bi neko trebao da mi se izvine ili traži oprost. Češće nalazim koliko sam dobroga mogao da uzvratim nekome ali nisam znao kako u tom trenu. Možda da sam drugačije razmišljao ili sam, možda, manje dobroga u tim ljudima vidio tada nego što vidim sada sa ove tačke gledišta. Ono u šta bih mogao da se zakunem je da ljudi u svojoj prirodi su postali i postoje i opstaju na tome da „osjećajem“ pamte uglavnom samo dobro iz onoga što su proživili. Time i željom za lijepim opstaju i grade ono što je lijepo.

Kada se ta slika čovjeka promjeni ; promjeniće se i lice svijeta i lice ljudskog bića. Tu će biit kraj svijeta. Makar kraj svijeta u samom čovjeku.
Zato ne želim da se mjenjam, jer ono što uznajem o tome mi govori da ispravno i prirodno u meni, osjećaj još živi, makar on nekome, ili nekada poslije, i meni sammom, se pokazao kao pogrešan. Sada i do sada me je činio živim i življim i davao mi snagu za pletenje ljepših snova, koji mi olakšavaju bitisanje i rađaju snagu da vjerujem da mogu da ih nazrem i putujem prema njima.

Snove, često, ne čini čin ostvarenja nego putovanja. Ostvaren znači odsanjan san. Kao kada bi kraj plesa bio cilj plesanja, ne bi bilo uživanje plesati.

dream-control-expectations
Sve svoje snove ili sam ostvario ili i dalje ostvarujem. Možda bi preciznije bilo reći da oni i dalje traju, valjda zato što sam uvijek uz ljepotu sanjao i put do ljepote. Tako mogu da osjećam ljepotu kojoj težim, pa i vjerujem onome što osjećam. Nemaju moji snovi mnogo idile, valjda što sanjam i put,  pa tako da ne prestaju i kada najmanje postoje , kada kada me uruše i uzmu snagu neke druge stvari. Nemaju moji snovi idile i zato jer idila počiva na onome što ne poznajemo, a ja poznajem šta želim i uvijek je to s dozom rezerve jer nikada ti snovi ne uključuju samo mene i uvijek je u  sanjanje uključen neko drugi jer su drugi vezani za nas, u najmanju ruku, koliko i snovi koje sanjamo.Zato u sanjanju mora biti doza rezerve koja je dio nečijeg tuđeg sna.

Van čovjeka ništa nije moj interes, jer vjerujem da jedini razlog postojanja smo jedni drugima. Svi postojimo zbog drugih ne zbog sebe pa zašto onda da ne tražim to nešto ili nekog. Znam da postoji jer znam da ne bi ja postojao ili ne bi postojao taj san. Vjerujem da postoji pa zato želim sobom i svojom sviješću da dokučim to postojanje.

Nije mi teško naspram sebe i svojih snova zamisliti i odsanjati tog nekog, ali ga ne sanjam nego samo težim. Slika te osobe, žene, je slika van snova, ali nepotpuna, i kada bi se desilo sretanje nje slika bi bila potpuna. Ta slika je nepotpuna, pokretna, koja pomjera snove i usmjerava ih u pravcima koji su njoj bliži i koji joj vode.

Tuđe u meni ( Prilog 11 – II Stih na ledu )

Ponekad iz sjećanja izvičem po neki obris žene. Po neko ime. Tek da bih ispleo neku misao, za koju će neko pomisliti da je uspomena. Pa naspram toga iz ništa ispletem niiti koje bih da osjetim kao stvarne. Da bih sebe osjetio stvarnim naspam onoga kako me drugi vide. I odbranu onoga muskog u sebi.
Imaginacija postaje stvarna, kada je ljudi prihvate kao dio tebe. Ali samo ti znaš da ta stvar-nost nije realnost. Ili zato što je prošlost ili zato što je van istine da je uopšte i bilo.

img_3518

Te sve riječi koje izustim, najednom osjetim kao ispisani stih na stakleno/providnom ledu koji se skupio na površini vode, koji sunce obasjalo i počelo da topi. Ako jače obasja istopiće ga, ako je dovoljno jak led, neko će da ga gazi, Do trena dok ga ne slomi.
Ne znaju oni, koji čuju što govorim, da to od želje za nekim krojim. Od želja za nekim za koga sam uspavan u prsima, ili izmješten negdje gdje me vrijeme izmjestilo.

A možda bi bilo drugačije, kada bi se ona sjetila mojih ruku. I šutnje. Kada bi se sjetila, koliko više smo tada osjećali u šutnji, naspram onoga što sada govorim i sjećam se. Ne sjeća se, samo zato jer tada je bila žena koja voli šutnju i moje misli koje sam ćutao. Nije imala potrebu da čuje, nego da ih sluti. Oboje smo.
Takva slutnja je bila ideal. I ostao sam mu vjeran. I ona je. Samo je prestala da ga se sjeća poslije mene,i pustila da umire u njoj zajedno sa mnom. Vidio sam to u njenom pogledu nakon grubosti koju sam joj dao, umjesto odgovora na postavljeno pitanje, zasto nestadoh. Neko ko je dolazio ju je zadržao da ne zaplače. I nek nije plakala, bar mi je prećutno rekla da me voli još.

 

Tuđe u meni ( Prilog 10 ) Ishak Kuljančić

Da vas vole bez razloga je najviše što možete da postignete među ljudima. Sve drugo je samo poklopac na lonac svega što imate i nudite. Kada volite bez razloga tek onako jer u nekome osjetite ljepotu koja vas umiruje i odvaja od najdubljeg dijela vas u vama. To je onda vrhunac koji moćete da postignete ili da neko postigne u vama.
Ljudi su naviknuti da mjere i vagaju . Čak i osjećaj.
Malo je porazno van sebe na takav način to iznositi. Time, ne samo da umanjujemo vrijednosti onoga što osjećamo, nego to i gubimo. Sve što ima mjeru i mjeri se podložno je i gubljenju. Kao san.
Kada bi sve svoje mašte realizovali, ostvarili, potrebne bi nam bile neke druge koje će da vode naš put dalje. Samo zbog toga što se ne sagledava šta se postiže i ne pusti se uživanju, nego mjeri da li može nešto drugo. Čovjek ne umije da zastane u htijenju i želji. Sve ostvareno manje je vrijedno, jer se ne puštamo ostvarenom, nego uviđamo manjkavosti želja koje smo ostvarili, jer mnogo je i sitnica i krupnoga što smo zanemarili dok smo sanjarili. A sanjarimo jednostrano, uvijek samo nalazeći sebi mjesto u nečemo što sanjamo.
To je kao sa slušanjem pjesama. Uživamo u njima potpuno tek dok ih ne naučimo napamet. Onda nam postanu dosadne.
Snovi o ljubavi nisu izuzete od toga: uvijek drugačije sanjamo.Uvijek sanjamo jednostavnost, a pri realizaciji ne znamo ni sami da budemo jednostavni. Ili nemamo hrabrosti ili ne umijemo da se povedemo osjećajem. Ili jednostavno sanjamo jednostrano samo za svoje zadovoljstvo.
Tako se samo sruše idilične slike o nečemu, koje smo nataložili u sebi, jer kao što voda ne bira svoj tok nego teče, tako i spoj dva doživljaja u događaj. Prosto ide onako kako realnost i drugo biće nalažu.

Ishak Legal Kuljančić

Tuđe u meni ( Prilog 9 )

Najćešće, prvi susreti se odvijaju uz zajedničke ciljeve i interese, poznanstva ili samo uživanja.
Ne baš tako davno, i ne nerijetko, davao sam značaj ljudima koji samo znaju da me slusaju. Ne bezrezervno ali ipak nekada sam previše se puštao tim „prijateljstvima“. Tada sam misli, da čin da me neko sasluša, bio čin zajedničkog interesa ili zadovoljstva u nečemu o čemu smo vodili beskrajne razgovore, što je poslije rezultiralo osjećaju prijateljstva, koje naravno nije potrajalo.
prekinulo se samo iz razloga iznenađenja i ne uzimanja u obzir činjenice da se interesi, načini ušivanja u nečemu, ili samo način razmišljanja s vremenom mjenjaju u različitim pravcima. Ili samo u različitim periodima, a u suštini iste promjene doživimo.
Taj čin iznenađenja predstavlja ono što po nekada smo nazivali činom izdaje poslije kog se izrodio prekid prijateljstva, ili osuđivanje prijateljstva koje je trajalo s drugačijim razlozima od onih koji jesu.
Idealizacija svega što nam čini zadovoljstvo dovodi do neslavnog kraja. Idealizacija vodi očekivanju i osjećaju da poznajemo nekoga; to opet vodi razočarenju.
Kada sam izgubio neke od prijatelja, tada sam upotpunjavao sliku o idealizaciji ljudi. Nekada ranije sam sebi odredio kreiterije po kojima sam stvarao sliku o ljudima.
Najviše je kriterije sam pravio kroz prijateljstva sa ženama. Vjerovatno zbog suptilnosti koje žene u sebi nose na mene su mnogo jače ostavljale trag, nego prijateljstva s muškarcima. Žene jasnije izražavaju svoje osjećaje i naklonosti i to rade sa željom da u njih vjerujemo, sa željom da nas time što govore i iskazuju još više približe sebi. Ne znam koliko sam u pravu ali mislim da je ta osobina prirodna težnja žene ka sigurnosti i time što daje i iskazivanjem poklanja je potreba za preuzimanjem njenog dijela koji je potreban da s nekim nosi zajedno.
S druge strane, svijesno ili nesvjesno, žena u svakom muškarcu koga pusti ka sebi može da osjeća potencijalnog partnera, jer su one te koje biraju, ili barem one hrabre biraju i postavljaju kriterije, i one su spremne da daju sve, ali zato uzimaju sve što žele.
Nikad nisam sumnjao sa ima pametnih žena. Ali sam se iznenadio spoznajom u kojoj mjeri su pametne. I to toliko da te dovede do toga počneš da sumnjaš u svoju pamet. Da, to je pametna žena, dal´ ona bila dama, ili beštija, svaka žena to može.
Ali to neće priznati svaki muškarac za svaku ženu, ali će tvrditi za onu ¨svoju¨, a to je ono što me navodi na gore naveden zaključak. Svaka žena je pametna za onog za koga treba da bude.
Ako čovjek posumnja u svoju pamet, to znači da počinje da se mjenja, što znači da ga je žena promjenila.
Ako svaka žena promjeni samo jednog muškarca, moja tvrdnja je tačna i svako prijateljenje sa ženama je opravdano i smisleno da bi muškarac od nje učio.

Tuđe u meni ( Prilog 6 )

Nekada osjetim onu nepoznatu i nedefinisanu milinu, kada gledajući iznad sebe vidim da prostor između zemlje i neba nije samo prazna materija vazduha. Tada mislim i pokušam zamisliti: Kakvo će jednom izgledati moje sjećanje baš na taj trenutak. Pokušam formulisati zamisao pa je pokušam zapamtiti. Ko zna… možda jednom otkrijem veće značenje uspomena time, možda uspijem napraviti reinkarnaciju trenutka i osjećaja u sebi.
Već sada, kada poželim neke prošle trenutke ili doživljaje, koji su nekada obilježili i neki trenutak, uvidim koliko sam previše se dao uživanju u tom trenu da nisam uspio ni zapamtiti osjećaj, u mjeri u kojoj bi ga osjetio sada da sam tada bar na tren pomislio da će proći i na ono što u tom trenu sam trebao tako duboko osjetiti da zapamtim osjećaj. Tada sam samo jako osjećao, zanemarivši dubinu, kojoj taj osjećaj pripada.
Malo ko zna tako u sebi ispisati osjećaje za poslije. Možda i svi drugi ispišu bar nekoliko puta u životu takva sjećanja. Obično su to sjećanja tuga. Najčešće prve ljubavi su ono što se ispiše.
Ispiše se zato jer se poželi da potraje što duže daj osjećaj.
Teškoće slično tome se ispišu, jer poželi se da što prije nestanu.
Želja je osnovni pisac uspomena.
Ne znam da li bi sve ispisano, i ono što se u meni piše, bilo ovako kakvo jeste, da ja svoje želje nisam ispisao van sebe, praveći, dal’ hlorogram sopstvenog zamišljenog svijeta, dal’ ogledala u kom su boje i obrisi poredani onako kako bih ja htio da su u stvarnosti. Jedno je sigurno, da sam olakšao sebi bitisanje, koje me ne lomi, samo zato jer imam s čime da ga uporedim.
Tada sve podudarne slike, svijeta i moga ogledala, postanu uspomene. Ili snažnije se pamte što su sličnije.

Tuđe u meni ( prilog 5 )

Govor je najčešće opravdavanje nemoći da se dostigne san i ono čemu težimo,  čemu se dajemo i od čega mremo. Šutnja je uglavnom uzvišeno držanje pred ljudima. Baš zbog toga ljudima je stalo da što više govorimo, da bi izbjegli neugodnost šutnje, ali ipak s druge strane, ljudi žele da čuju utjehu za ono što njih tišti, a nemaju hrabrosti kao ni vi da govorite o tome. I oni se raduju takvim razgovorima. Makar samo da spoznaju da nisu jedini u muci.
Prijatelji su drugačiji, na svaki način će da pokušaju da ospore vaše tuge, htijući da vam u vama pokažu sve najljepše vaše koje će da vas uzdigne iznad vas samih.
A vi tragate za onima kojima ni za jedno ni drugo, i lagodnost i nelagodu, ne treba govor, nego smijeh ili pogled i dodir koji od toga prećutanog napravi makar dramu, koja će da izrodi drugačije složene crtice vremena kojima se neprestano posvečujete, gradeći dane od ničega, u ugodno sjećanje.

Sjećanja nikada nisu savršana sa nama u glavnim ulogama. Glavne uloge uvijek su drugi. Oni koji nalakše nas podignu i spotaknu, koji nas uzdignu i održavaju. Gdje je tu ljubav, ako san i, poslije uspomena su od naših ruku u nama ispleteni i držani. To treba da su tuđe ruke, tuđi prsti, tuđi dlanovi. Čuvari našeg duha su to. Ma koliko dugo da su bili u tome. Ono što naprave zdravo srce treba da zadrži i očuva dok drugi neko ne usudi se da preutme gradnju toga u nama. A koliko se te osobe zadrže u našim životima pitanje je koliko mi u njima sagradimo nečega  što drži i čuva njihov duh.

Taj spoj je nesvijesna težnja postojanja bića. Prirodno u nama nastanjena, samo izmišljenim definicijama sklonjena u drugi plan, i iz otuđujuće sebičnosti izgubljeno iz osjećaja i razuma. Ta težnja je ono što je ljubav u nama, i što čini istinsku ljubav.

Ljubav je snaga duše, duha ili našeg bića. Kako god. To je snaga prihvatanja ili odbijanja ili nastojanja da se dopire do onoga što nas gradi u nekome ili u nečemu. To je snaga građenja nas u postojanju.
Drugačije zauzimanje za ljubav uvijek je lakše opisati, i uvijek se ima više reći, jedino se drugačije ne može potpuno osjetiti. Tada ljubav, iz slabosti onoga ko se tako vodi, okrene drugo lice: mržnju. To je istinska slabost. Istinski nedostatak čuvara duha, nedostatak tuđih dlanova i prstiju koji grade i zadržavaju da se ne sruši dio bića koji ga čini onim kakvim je zadovoljan sobom.

Tuđe u meni ( prilog 4 )

Kao dječak sam u sebi stvorio sliku djevojke. Žene. Lepršave i slobodne poput djeteta. Sa promuklim glasom, a neiscrpnim glasom, kako pjeva ciganske pjesme, trči, igra i vrišti bez prestanka, i kada god poželi, bez da se je sputava ičiji pogled ili prisustvo.
Dal’ sam načuo ili sam saam sebi stvorio sliku o ruskim ciganima, čije su žene imaju kožu bijelu kao ruska zima, i koje putuju karavanama bježeći od sibirske zime, prateći vukove, od Sibira do Crnog mora. Koji nikada ne zalaze u gradove, nego se nastanjuju u poljima bilo gdje da ih zatekne noć. Ciganske čerge su za sve koji sanjaju o ciganima, za sve one koji ne žele da se odvajaju od otvorenog neba.
Ja ustvari ni je znam da li postoje ruski cigani i da li su bijeli, kao sto ja zamišljam tu ciganku. Ne želim ni da znam. Za sebe ću sam da ih stvorim. I neka me niko o tome ne pita. I onako sam dovoljno pritajen u sebi, i toliko malo znam reći. Pa cak i ciganki bijelog lica kada bi se pojavila. Pretvorio bih se u šutnju.
Već znam taj osjećaj tako dobro da sva čuda svijeta nisu dovoljna da promjene taj rascjep uma. Kada se toliko dobro se sazivim sa snom da je svaki govor kao sam sebi da govorim.
Zamislim se pored nje, naspram ovakvog kakav sam. I sve što bih da tada kažem je previše daleko da bi se reklo. Previše daleko i duboko u meni da bih dokučio. Kao voda u dubokom bunaru nad kojim se nagnem i osjetim kojom svježinom mi studen prosjeca lice, i ne mogu da zahvatim vode i iz dlanova joj pružim da iz njih pije.
A ona cijelo  more svježine   u sebi… Ali slatko more obgrljeno nesprestanim  pomjeranjem vjetrova  koje ne može, kako ni ja, da dohvati u tom trenu i napoji me  ili za mene se u vjetar vine pjesmom.

To je šutnja koja lebdi težnjom predaje. Slatko boli. A riječi, onako, van pjesme  postanu olovno teške a zlatom se oboje se smijehom daju  dok kapi pljuska nas ne natjeraju da trčimo preko blata do čergi.
Zamislite samo  kako bez riječi i dodira, čak i bez sigurnost u postojanje, čovjek se preda. Zamislim da se predam.

Tuđe u meni (prilog 3)

Naučio sam govoriti na mnogo načina. Sa strašću, sa čežnjom, moljikavo i strogo do toliko da ne možete ništa zaključiti o meni. Previše se dajemo time što ulazimo u tuđi karakter, a često je karakter sakriven duboko iza riječi.
Ustvari, potrebno je u tim riječima tražiti ono što dira i grebe ili miluje nešto u našem karakteru. Time otvaramo mjesto u sebi za druge. Bilo to mjesto prijatelja ili neprijatelja. I nije ni malo lahko to postići. Naivno je misliti da jeste, ne zato što rizikujemo posljedice koje može nego izazvati, nego zato što smo otuženi i ne umijemo rezonovati o bilo kom vidu ljubavi a kamo li duhovnosti koju treba da izgradimo u sebi da postanemo otvoreni, poput prirode.

U suštini Božijih blagodati ćete pronaći da je govorom teže stvoriti neprijatelja nego prijatelja, samo kada bi manje govorili. Goluba se ne tiče vrabčeva pjesma. Tako da ni jednom od njih ne smeta smeta ni odakle se hrane, pa čak i ako je s istog tavana.

Nekada sam sebi davao mnogo komfora, ulazeći u karaktere iza riječi. Plaćao sam dobre cehove za sve konflikte koje sam izazvao time. ali sam se na svu sreću osvijesnio, i bez obzira posljedicu koju je izazvalo okajavanje tih konflikata, sazrio sam i izvijestio se ulaziti u karakter iza riječi.
To i nije tolika sreća i umijeće, ako razumno se čovjek od toga ne ograđuje. Sreća je kada spoznate na koji način tuđe riječi pripitomiti u sebi, samim tim i onoga ko govori, ako to želimo.

Danas drugačije govorim. Drugačije i slušam. Tako da najviše što osporavam su riječi koje čujem. Dovoljno. Karakteri- svako sebi.
Danas, kada govorim, za svakoga se trudim pronaći drugačije riječi, a da isto kažem. Za bliske, kroz riječi tražim dovoljno upečatljive osjećaje, prvo u sebi. pa tek onda po umijeću puštam da neko gradi u meni osjećaje, po njihovoj želji, a ja samo posmatram i uživam u tome. I tek nakon svega rečenog, nakon sto sam postavim temelje, mogu sebi dopustiti priču o, za mene, posebnim bićima ili jednom odabranom, koje će sebi sagraditi stepenice do izgrađenog Tadž-Mahala.

Tuđe u meni (prilog 2)

Nema nista tužnjikavo u mojim pričama. To je čežnja moja, ali u vašim očima ona jeobojena vašim sažaljenjem. Zato vam i govorim sve na ovaj način. U meni tuge nema, a vi mene žalite, a istina je da ja izvlačim vaše tuge da ih vidite. Možda zlobno od mene kvariti vam sliku vas. A vi samo kada bi tiše me slušali, i osjetili mirnoću u mom glasu, vidjeli bi pravu sliku mene.

Previse visoko gledam u nebo, a istim pogledom previše široko gledam svijet. Čak i u nebeskom plavetnilu, posebno noću, mogu da pogledam dubine vode u koju sve manje svijet gleda. Zato kada govorim sam sebi se činim previse uopstenim, pa čak i da sam sebe opravdavam, pomislim.

Ne želim radi svijeta da se odvojim od sebe niti radi sebe da se odreknem svijeta. Zato govorim drsko. Zato govorim samo asocijativno. Zato prećutim najljepše što bih volio da kažem.

Riječi su vrijednost u tuđim ušima. Ja riječima ne mogu  učiniti svijet sretnijim i ugoditi mu. Tako i ne trudim se nahraniti ga. Iz zdjelice hurmi ne mogu nahraniti vojsku, ali mogu gladnog prosjaka. Makar to bio ja.

Sve najljepše i najmudrije  što bih pričao, ljepše i smislenije zvuči kada se ispriča jednom biću. Zato samo  kada san prinuđen izgovaram ono što je već kazano prije, takoreći za svakog pojedinačno biram posebne i drugačije riječi. U tome je čarolija i sjeme iz koga izniče cvijet, jer ga sadim u odabrani grumen zemlje. Ako bih sjeme bacio u zrak da ga vjetar zasadi, prvog proljeća iznići će cvijet a već slijedećeg iznići će korov. Tako rastu riječi u ljudima.

Kalem ( Spoznaja X )

Znaš li ti Faruk zašto je Bog stvorio čovjeka? – upita Idris željan dobrog razgovora.

Da mu služi. – odgovori Faruk iznenađen pitanjem.

Da Mu služi…jašta, da Mu služi… – iz njedara tiho progovori brat Farukov.

A ti Grubač – nastavio je – šta ti misliš? Jesi l’ ti bratovog mi mišljenja? Il’ druge misli tobom vladaju?

      Od kada to misao čovjekom vlada? Zar čovjek nije taj koji misli, a ne misao koja vlada čovjekom? A ako čovjek misli onda valjda i vlada mišlju svojom?! – reče Grubač nabacujući osmijeh na lice, osjećajući se pobjednikom po prvi put u svom životu u razgovoru sa Idrisom.

Možda, prijatelju…možda… šta je onda riječ Grubač? – zapitkivao je Idris – šta je onda riječ Grubač?!

   Riječ…ko riječ, šta može biti više od riječi, pisana, nepisana, izgovorena, govor čovjekov, šta treba da bude? Riječju govorimo…

Jezikom govorimo, a i jezikom mislimo, onim unutarnjim. Da, unutarnjim jezikom. A riječ moj Grubač, a i ti Faruk, jeste misao. Izgovorena misao. Tako da koliko god čovjek vlada mišlju svojom, toliko i misao vlada čovjekom. Jer i vas dvojica, k’o i ja, ponekad prije progovorim, nego što promislim. Tad je mene misao nadjačala isto k’o i vas. I ne možeš je vratiti ma koliko trčao za njom. I nije blesav, vjerujte mi, onaj koji šutke razmišlja, pa makar zlo mislio. On će se lomiti sa svojom mišlju u sebi, kao što se lomi lane pred lavom. I lane kad pobjegne pred lavom, odahne, tako i čovjek kad pred zloćudnom mišlju pobjegne odahne, a da ni svjestan nije koje dobro je napravio. Sebi. A kad lane poklekne pred lavom smrt mu je sigurna. Tako i čovjek kad poklekne pred misli zloćudnom, smrt mu je sigurna. Smrt nutrini njegovoj. Čovjek prema Njemu ne može pogriješiti, niti štetu nanijeti, samo prema sebi. I tačno je da smo stvoreni da služimo i pokoravamo se Njemu, ali da bi se pokoravali Njemu mi moramo služiti i čuvati sebe. Da li bi vas dvojica, kada bi recimo dali nekome novu odjeću, a taj isti neko vrati vam je poderanu i pokidanu, biste li je primili natrag?

         Pa bi je uzeo – zbunjeno će Faruk i dalje ne shvatajući kuda vodi razgovor sa njegovim bratom Idrisom. Uvijek se trudio dokučiti pouke u njegovim pričama na samom početku, ali uzalud. Taman kada pomisliš da si shvatio, Idris bi proturio novu riječ i dao na razmišljanje.

    Ali najvjerovatnije da je ne bih koristio nakon toga. Jer ako je pokidana i poderana, onda je i beskorisna, jel?

    I ja bih je uzeo natrag, ako sam je dao na korištenje, bez obzira koliko očekivao da je taj neko sačuva, uzeo bih je natrag, iz pristojnosti ako ništa. Ne bih volio dovesti tog nekog u nezgodnu situaciju. Ipak je se potrudio da vrati odjeću. A šta ću ja sa njom poslije toga uraditi to je druga stvar – dodao je Grubač.

Jeste li već razumjeli kolika je značaj jedne misli? – sigurno će Idris.

      Ne – rekoše obojica u glas.

      Ne razumijem poentu priče još uvijek – nastavi Faruk.

Dakle, nijedan od vas ne bi tu odjeću nosio na sebi poderanu i pokidanu, nakon što ju je dao na korištenje i ponovo je dobio natrag – upita Idris, pokušavajući da što jednostavnije pojasni poentu svog prvog pitanja.

    Tek kad ništa na sebe ne bih imao obući, tada. Ni kad mi prilike životne ne bi dozvoljavale šta drugo da kupim, sašijem pa da obučem. Ali onda u tim prilikama možda i ne bih dao odjeću, pa je ne bih ni primio natrag, pa je ne bih ni imao poderanu? – filozofski će Grubač.

Upitah vas obojicu, zašto Bog stvori čovjeka. Da Mu služi rekošte. Tačno, da Mu služi. A ja vam rekoh da bi Mu služio, čovjek mora služiti sam sebi, i čuvati sam sebe. Kako čovjek sam sebi da služi?  Udovoljavajući potrebama svojim. Već vidim da mislite zar to nije sebično, i protivno Propisu? Ne… i da…Čovjek treba udovoljiti potrebama svojim u onoj mjeri koliko je dovoljno za njegovo biće, i u okviru svojih mogućnosti. A kolika je ta mjera zna svako.

A biće naše tek je spoj misli naših. Pa zato vas i upitah misao šta je. Ovdje smo da Mu služimo ponavljam. A služimo Mu, služeći sebe. A sebe služimo čuvajući sebe. Ta ni mi nismo ništa drugo do te odjeće koja se vraća natrag originalnom Vlasniku. Ti reče Faruk, da je poderana i pokidana beskorisna. Pred Njim takvi vratimo li se i mi smo beskorisni. On će nas uzeti ko i ti tu odjeću, samo što će naše mjesto, naša ostava, biti crnilo, pa ćemo tako poderani u tom čađavcu nekom visjeti na kukama k’o na vješalici.

Ti reče, Grubač, da bi odjeću uzeo iz pristojnosti, a poslije šta ćeš ti sa nje tvoja stvar. Tako će i On iz Milosti Svoje primiti nas, i niko od nas bez te Milosti neće biti primljen. Pa kad stanemo u vrstu, čekajući na red svoj, ni praška sa nas pasti neće. Ovdje smo mogli da se krojimo po izboru i peremo kako smo htjeli. Tamo, ni praška moj Grubač sa nas spasti neće. Kako ovdje krojimo, tamo oblačimo. Shvatate li sad? – izmoreno će Idris, uzdahujući.

Vrijeme je u noć duboko zagazilo, i mjesec je počeo oblike druge da bira. U njegovoj ostavi stoje samo oni propisani oblici. I njemu je lako. On zna oblike svoje, i zna kad je vrijeme da ih mijenja. Tako i čovjek ima oblike svoje, i stalno ih mijenja. I njemu je svaki oblik propisan, samo što on ne zna koji je njemu, baš njemu propisan. Zato čovjek ima izbor. Mjesec nema. Mjesec zna. Ima oblik, ima putanju, ima znanje o tome. Čovjek ima oblik, ima putanju, ali nema znanje o svom krajnjem cilju. I na tom putu on će se presvlačiti iz dana u dan, dok pod zemlju ne legne. Čovjek ništa drugo nije do zgusnutih misli, jedno klupko, zvano duša. Koža koju imamo i ove kosti, samo su pokrivalo nama ovdje. Ono unutra, ona nutrina to je bit. To je naša odjeća kojom se ogrćemo. Pokrivač može biti raznih boja, on samo pokriva, ima jednu svrhu. Da pokrije, toliko je jednostavno. Nutrina koju šijemo, kojom se ogrćemo, i ona ima samo jednu svrhu, ali i jednu boju. Da krojimo sebe sa Imenom Jednim. I to je toliko jednostavno. – privodio je priču kraju brat Farukov.

         Jesi li na tu vrstu službe mislio? – znatiželjno će Grubač. – Je li to svrha čovjekova Ovdje, dok ne ode Tamo? Da se pokorava tako što će čuvati sebe?

Upravo tako, Grubač – zadovoljno će Idris, smatrajući da su riječi njegove s razumom primljene.

         Ima Idris i tijesne odjeće pa je čovjek nosi – uskočio je Faruk. Ima Idris i tijesne odjeće, vjeruj ti meni. I takvu tijesnu ljudi je nose, jer moraju. Tako isto vjerujem Idrise, da čovjek tjeskobu osjeća jer mu duši tijesno Ovdje. A ovdje mu je tijesno, reći ćeš i ti pretpostavljam, jer ne kroji Imenom. Da kroji tjeskobe njegove bilo ne bi.

Ne bi – uskoči sad Idris. Ni sam bolje Faruk brate ne bih rekao.

         E vidiš Idrise, po tebi, ako smo mi sklop tih zgusnutih misli, to klupko, ta duša. Onda za one za koje kažu da su bezdušni, onda su i bez misli.

Nisu oni bez misli, Faruk. Njima je misao pogana, gnjila ko jabuka kad se ucrva na Guvnu. Pa ni hajvan je ne bi jeo. Samo kad mora. Tako i ta misao njih jede, i proždera im svu nutrinu, pa kažemo da su bezdušni. Bez duše, sa mišlju zloćudnicom životare po vazdan. Ne kroje kao što kažeš Imenom, da kroje ne bi im nutrinu žderala misao, ko voda opojna jetru kad ždere. – zadihano će opet Idris, uzbuđen od riječi svojih.

Ali Faruk, a i ti Grubač, čovjek i kad sa mišlju zloćudnicom životari, može nakalemiti Ime.

         Kako? – odmah će Faruk.

Iskrenošću i istinom – reče Idris. Iskren čovjek pred sobom vidi oni mjeru, za koju svi znamo. Samo što mnogi od nas pred tom mjerom oči zatvaraju, i uši začepe, pa tako i slijepi i gluhi neiskreni postasmo. Ne lažovi, nego neiskreni. Neiskreni prema sebi. Znamo, a ne hajemo. Da lažemo znali bi, ali bismo zaboravili.

Mi voćke kalemimo, da bismo bolji plod ubirali, a ima kalema pa se i ne primi. Truhloj voćki nekad spasa nema. Tako i čovjek ako hoće Tamo plodove da ubire, a nije kroj svoj započeo kako treba, nije sebe krojio pravom niti, Imenom, mora nakalemiti iskrenošću nutrinu svoju. A uz iskrenost dolazi i razumijevanje. Uz razumijevanje dolazi i blagostanje. U blagostanju gdje kod čovjeka prema čovjeku vlada razumijevanje, nalazi se oprost. U oprostu čovjeka prema čovjeku nalazi se smiraj U smiraju je cilj o kojem čovjek vrlo malo zna. Rijetki su oni što pred ciljem stoje zadovoljni, ma u kakvom stanju Ovdje bili…

         Tek par kucaja na prozor prenu Faruka iz zamišljenosti. Sjećao se Idrisa, sjećao se brata svoga.

-Ti bi meni sad rekao Idrise, kad bi me ovako zamišljena vidio, da ja trčim za mislima svojim. Trčim ja za tobom, brate moj, jer još samo mišlju mojom hodiš. Neko je zbog tvoje riječi prekipio, a zbog misli od tog nekog prekipjeh ja i tonem ti duboko u to more tvoje. U te misli.

Tragajući za razlogom, i opravdanju u razlogu, tako pravdajući nakane svoje, Faruk se u traganju sjećao i posljednjeg razgovora sa Idrisom.

-Ni godina kako se vrati, pred mater da staneš, a ni dan kako se vrati Njemu. Za dušu oprost već ti mole, brate moj mili. Znam te, kasno je sad za to, tako bi ti rekao. Što si krojio, krojio si. Samo se nadam da ti Tamo odjeća nije tijesna… – razmišljao je Faruk u sebi stiskajući jecaje ko jastuk pred spavanje.

-Kasno, jašta nego kasno…

Grubač je stajao pod prozorom, pokušavajući dozvati prijatelja, kojem ni sam nije znao kako pomoći. U trenutku kad se brat od brata rastane, u bratu koji ostaje iza, nutrina napuke, toliko da stvori rascijep koji uvlači zloćudnice od misli u sebe kao vrtlog pred kojim more trči prema obali. Bez Kalema, drhtavo je tlo pod njim.