All posts by Legal

Odazivam se na Ishak Kuljančić. I iako sebi počesto nađem neko novo ime koje bih da nosim, ipak Ishak mi najbolje pristaje. S truge strane imam najvise nadimaka od svih ljudi koje poznajem i koje ne poznajem a čuo sam za njih. Tako sam kada sam za sebe čuo počeo da sakupljam nadimke, pa čak iako su neki atributivni, ne odbacijem ni jedan. Sklapam tvrđavu od njih. Sam sebe nazivam Legal. To je prijevod moga imena, i ustvari je moje drugo ja, koje me upoznaje sa mnom samim, i moj učitelj uz koga zrijem. Sve što pišem je Legalovo obraćanje meni ili nekome. Ljepše mi zvuči tako nego da kažem da sam sebi govorim. Pišem dok zrijem. Prve promisli o nečemu bilježim, jer to za mene ima čar, tek samo po nekada se osvćem na nešto što sam već izustio. Riječi prvi put rečene imaju magiju i predanost govorniku, ja volim da mi se predaju ili mi služe. Rođen sam 23. Novembra 1987 godine u Vlasenici. Nadomak Vlasenice živim, van dometa svijeta, iz jedinog razloga: što van mene, ili van čovjeka nije išta moj interes. Bar sada. Ne žalim se na svijet, samo sa ove distance ja svijet mogu da vidim i osjećam onako kako bih želio da jeste. Ili možda je stvarno onakav kako ga vidim, a među ljudima manje ga osjetim. Kad svijet sazrije u meni tada ću mu se dati. Do tada će da me čuvaju Dijački damrovi, u svojim hartijama i kamenu.

Promocije Knjige “Jedan dan jedna misao”

U Sarajevu su od 27.-29. jula održani ” 8.KNS Međunarodni književni susreti -2017 “u organizaciji KNS “Nova svjetlost“, Sarajevo u Međunarodnom centru za decu i omladinu “Novo Sarajevo“, pod pokroviteljstvom opštine Novo Sarajevo.

U ambijentu izložbenog prostora sa jubilarnom postavkom fotografija povodom deset godina književnih susreta, okupljene književnike i publiku je u ime organizatora pozdravio Ibrahim Osmanbašić, predsednik Udruženja “Nova svjetlost“.
Međunarodne književne susrete je otvorio dobitnik nagrade “KNS Pero“ za 2017 godinu, nagrade koja se dodeljuje mladim autorima za neobjavljenu knjigu, mladi pisac iz BiH Ishak Kuljančić.

Nagrađena knjiga poezije “Jedan dan jedna misao” Ishaka Kuljančić, izabrana za nauspješniju knjigu mladih autora iz BiH, imala je svoju promociju 29. jula. Promotori su bili Mersida Sadiković Osmanbašić i Ibrahim Osmanbašić.

Tuđe u meni ( Prilog 12 )

Tek sa svojim snovima nasamo možeš biti najdublje ono što jesi i što želiš biti. Ili bar sa nekim ko te podstiče da to budeš. Kod kod mene je to ono do gdje me put vodi, ili put koji sanjam. Pokušao sam da dokučim tu osobu u sebi, maštom i snom, i stvorio sam sliku , koja me razbuđuje i održava mi duh. Pokušao sam zamisliti takvu osobu, ženu, koja će me činiti i podsticati da budem najdublje ja, i uspio sam.

devushka_na_zerkale_yapfiles.ru

Uspio sam za toliko, koliko sam mogao karakter da ispolljim u sliku i mislima unutar sebe. Razigrana žena, bijele kože i dječijeg smijeha i poleta. Ona ne pravi želje, ona im kreće kada ih zamisli. Dječje nesputanosti i slobodeu sebi koju živi i prosipa oko sebe, čineći druge slobodnim, odvojenih od svega što ih sputava da budu samo ono što duboko u sebi stvarno jesu. Ona je žena koja voli tako što se raduje nečijem postojanju. Vidio sam u njoj da je pravo i jedino iskreno voljenje to.
Tek sam možeš biti poseban. Sa drugima i među drugima si običan, ili po zlu samo čudan.sa njom u sebi sam naučio kako najdublje biti svoj i nono što želim biti. U tome i jeste posebnost svačija, a tek kada s nekim mozeš ostati poseban kao sa svojom dubinom i mislima, tek tada možeš biti siguran da je to ona osoba zbog koje postojiš, a ti ona osoba zbog koje ona postoji, ako umiješ da joj pružiš njenu sopstvenu dubinu, da je sa tobom živi, kao što je zivi u sebi, i sama sa svojim mislima . snom i maštom.

Tuđe u meni ( Prilog 11 I,II ) Ishak K. Legal

Tuđe u meni ( Prilog 11 ‑ I )

Svo moje sjećanje izniče iz onoga što želim sada. Tako i slike iz prošlosti i sjećanja biram naspram naspram želja i prekrajam. Ne bih mogao da se zakunem ali ponekad ne mogu ni u čemu da iskopam nešto loše i ružno, za što bi neko trebao da mi se izvine ili traži oprost. Češće nalazim koliko sam dobroga mogao da uzvratim nekome ali nisam znao kako u tom trenu. Možda da sam drugačije razmišljao ili sam, možda, manje dobroga u tim ljudima vidio tada nego što vidim sada sa ove tačke gledišta. Ono u šta bih mogao da se zakunem je da ljudi u svojoj prirodi su postali i postoje i opstaju na tome da „osjećajem“ pamte uglavnom samo dobro iz onoga što su proživili. Time i željom za lijepim opstaju i grade ono što je lijepo.

Kada se ta slika čovjeka promjeni ; promjeniće se i lice svijeta i lice ljudskog bića. Tu će biit kraj svijeta. Makar kraj svijeta u samom čovjeku.
Zato ne želim da se mjenjam, jer ono što uznajem o tome mi govori da ispravno i prirodno u meni, osjećaj još živi, makar on nekome, ili nekada poslije, i meni sammom, se pokazao kao pogrešan. Sada i do sada me je činio živim i življim i davao mi snagu za pletenje ljepših snova, koji mi olakšavaju bitisanje i rađaju snagu da vjerujem da mogu da ih nazrem i putujem prema njima.

Snove, često, ne čini čin ostvarenja nego putovanja. Ostvaren znači odsanjan san. Kao kada bi kraj plesa bio cilj plesanja, ne bi bilo uživanje plesati.

dream-control-expectations
Sve svoje snove ili sam ostvario ili i dalje ostvarujem. Možda bi preciznije bilo reći da oni i dalje traju, valjda zato što sam uvijek uz ljepotu sanjao i put do ljepote. Tako mogu da osjećam ljepotu kojoj težim, pa i vjerujem onome što osjećam. Nemaju moji snovi mnogo idile, valjda što sanjam i put,  pa tako da ne prestaju i kada najmanje postoje , kada kada me uruše i uzmu snagu neke druge stvari. Nemaju moji snovi idile i zato jer idila počiva na onome što ne poznajemo, a ja poznajem šta želim i uvijek je to s dozom rezerve jer nikada ti snovi ne uključuju samo mene i uvijek je u  sanjanje uključen neko drugi jer su drugi vezani za nas, u najmanju ruku, koliko i snovi koje sanjamo.Zato u sanjanju mora biti doza rezerve koja je dio nečijeg tuđeg sna.

Van čovjeka ništa nije moj interes, jer vjerujem da jedini razlog postojanja smo jedni drugima. Svi postojimo zbog drugih ne zbog sebe pa zašto onda da ne tražim to nešto ili nekog. Znam da postoji jer znam da ne bi ja postojao ili ne bi postojao taj san. Vjerujem da postoji pa zato želim sobom i svojom sviješću da dokučim to postojanje.

Nije mi teško naspram sebe i svojih snova zamisliti i odsanjati tog nekog, ali ga ne sanjam nego samo težim. Slika te osobe, žene, je slika van snova, ali nepotpuna, i kada bi se desilo sretanje nje slika bi bila potpuna. Ta slika je nepotpuna, pokretna, koja pomjera snove i usmjerava ih u pravcima koji su njoj bliži i koji joj vode.

Tuđe u meni ( Prilog 11 – II Stih na ledu )

Ponekad iz sjećanja izvičem po neki obris žene. Po neko ime. Tek da bih ispleo neku misao, za koju će neko pomisliti da je uspomena. Pa naspram toga iz ništa ispletem niiti koje bih da osjetim kao stvarne. Da bih sebe osjetio stvarnim naspam onoga kako me drugi vide. I odbranu onoga muskog u sebi.
Imaginacija postaje stvarna, kada je ljudi prihvate kao dio tebe. Ali samo ti znaš da ta stvar-nost nije realnost. Ili zato što je prošlost ili zato što je van istine da je uopšte i bilo.

img_3518

Te sve riječi koje izustim, najednom osjetim kao ispisani stih na stakleno/providnom ledu koji se skupio na površini vode, koji sunce obasjalo i počelo da topi. Ako jače obasja istopiće ga, ako je dovoljno jak led, neko će da ga gazi, Do trena dok ga ne slomi.
Ne znaju oni, koji čuju što govorim, da to od želje za nekim krojim. Od želja za nekim za koga sam uspavan u prsima, ili izmješten negdje gdje me vrijeme izmjestilo.

A možda bi bilo drugačije, kada bi se ona sjetila mojih ruku. I šutnje. Kada bi se sjetila, koliko više smo tada osjećali u šutnji, naspram onoga što sada govorim i sjećam se. Ne sjeća se, samo zato jer tada je bila žena koja voli šutnju i moje misli koje sam ćutao. Nije imala potrebu da čuje, nego da ih sluti. Oboje smo.
Takva slutnja je bila ideal. I ostao sam mu vjeran. I ona je. Samo je prestala da ga se sjeća poslije mene,i pustila da umire u njoj zajedno sa mnom. Vidio sam to u njenom pogledu nakon grubosti koju sam joj dao, umjesto odgovora na postavljeno pitanje, zasto nestadoh. Neko ko je dolazio ju je zadržao da ne zaplače. I nek nije plakala, bar mi je prećutno rekla da me voli još.

 

Tuđe u meni ( Prilog 10 ) Ishak Kuljančić

Da vas vole bez razloga je najviše što možete da postignete među ljudima. Sve drugo je samo poklopac na lonac svega što imate i nudite. Kada volite bez razloga tek onako jer u nekome osjetite ljepotu koja vas umiruje i odvaja od najdubljeg dijela vas u vama. To je onda vrhunac koji moćete da postignete ili da neko postigne u vama.
Ljudi su naviknuti da mjere i vagaju . Čak i osjećaj.
Malo je porazno van sebe na takav način to iznositi. Time, ne samo da umanjujemo vrijednosti onoga što osjećamo, nego to i gubimo. Sve što ima mjeru i mjeri se podložno je i gubljenju. Kao san.
Kada bi sve svoje mašte realizovali, ostvarili, potrebne bi nam bile neke druge koje će da vode naš put dalje. Samo zbog toga što se ne sagledava šta se postiže i ne pusti se uživanju, nego mjeri da li može nešto drugo. Čovjek ne umije da zastane u htijenju i želji. Sve ostvareno manje je vrijedno, jer se ne puštamo ostvarenom, nego uviđamo manjkavosti želja koje smo ostvarili, jer mnogo je i sitnica i krupnoga što smo zanemarili dok smo sanjarili. A sanjarimo jednostrano, uvijek samo nalazeći sebi mjesto u nečemo što sanjamo.
To je kao sa slušanjem pjesama. Uživamo u njima potpuno tek dok ih ne naučimo napamet. Onda nam postanu dosadne.
Snovi o ljubavi nisu izuzete od toga: uvijek drugačije sanjamo.Uvijek sanjamo jednostavnost, a pri realizaciji ne znamo ni sami da budemo jednostavni. Ili nemamo hrabrosti ili ne umijemo da se povedemo osjećajem. Ili jednostavno sanjamo jednostrano samo za svoje zadovoljstvo.
Tako se samo sruše idilične slike o nečemu, koje smo nataložili u sebi, jer kao što voda ne bira svoj tok nego teče, tako i spoj dva doživljaja u događaj. Prosto ide onako kako realnost i drugo biće nalažu.

Ishak Legal Kuljančić

Tuđe u meni ( Prilog 9 )

Najćešće, prvi susreti se odvijaju uz zajedničke ciljeve i interese, poznanstva ili samo uživanja.
Ne baš tako davno, i ne nerijetko, davao sam značaj ljudima koji samo znaju da me slusaju. Ne bezrezervno ali ipak nekada sam previše se puštao tim „prijateljstvima“. Tada sam misli, da čin da me neko sasluša, bio čin zajedničkog interesa ili zadovoljstva u nečemu o čemu smo vodili beskrajne razgovore, što je poslije rezultiralo osjećaju prijateljstva, koje naravno nije potrajalo.
prekinulo se samo iz razloga iznenađenja i ne uzimanja u obzir činjenice da se interesi, načini ušivanja u nečemu, ili samo način razmišljanja s vremenom mjenjaju u različitim pravcima. Ili samo u različitim periodima, a u suštini iste promjene doživimo.
Taj čin iznenađenja predstavlja ono što po nekada smo nazivali činom izdaje poslije kog se izrodio prekid prijateljstva, ili osuđivanje prijateljstva koje je trajalo s drugačijim razlozima od onih koji jesu.
Idealizacija svega što nam čini zadovoljstvo dovodi do neslavnog kraja. Idealizacija vodi očekivanju i osjećaju da poznajemo nekoga; to opet vodi razočarenju.
Kada sam izgubio neke od prijatelja, tada sam upotpunjavao sliku o idealizaciji ljudi. Nekada ranije sam sebi odredio kreiterije po kojima sam stvarao sliku o ljudima.
Najviše je kriterije sam pravio kroz prijateljstva sa ženama. Vjerovatno zbog suptilnosti koje žene u sebi nose na mene su mnogo jače ostavljale trag, nego prijateljstva s muškarcima. Žene jasnije izražavaju svoje osjećaje i naklonosti i to rade sa željom da u njih vjerujemo, sa željom da nas time što govore i iskazuju još više približe sebi. Ne znam koliko sam u pravu ali mislim da je ta osobina prirodna težnja žene ka sigurnosti i time što daje i iskazivanjem poklanja je potreba za preuzimanjem njenog dijela koji je potreban da s nekim nosi zajedno.
S druge strane, svijesno ili nesvjesno, žena u svakom muškarcu koga pusti ka sebi može da osjeća potencijalnog partnera, jer su one te koje biraju, ili barem one hrabre biraju i postavljaju kriterije, i one su spremne da daju sve, ali zato uzimaju sve što žele.
Nikad nisam sumnjao sa ima pametnih žena. Ali sam se iznenadio spoznajom u kojoj mjeri su pametne. I to toliko da te dovede do toga počneš da sumnjaš u svoju pamet. Da, to je pametna žena, dal´ ona bila dama, ili beštija, svaka žena to može.
Ali to neće priznati svaki muškarac za svaku ženu, ali će tvrditi za onu ¨svoju¨, a to je ono što me navodi na gore naveden zaključak. Svaka žena je pametna za onog za koga treba da bude.
Ako čovjek posumnja u svoju pamet, to znači da počinje da se mjenja, što znači da ga je žena promjenila.
Ako svaka žena promjeni samo jednog muškarca, moja tvrdnja je tačna i svako prijateljenje sa ženama je opravdano i smisleno da bi muškarac od nje učio.

Tuđe u meni (Prilog 8)

Mnogo često zbuni početna euforijaprilikom upoznavanja, u kojoj se rodi želja za nekim, što kasnije sliku o njemu urezuje u biće, nerijetko sliku koju teško zamjenimo drugom. Predaje se doživljaju koji se prožme kroz događaj ili razgovor. Otvorenost, proizašla iz prilike da neko otvoreno se postavi ili otvoreno govori, o onome o čemu najčešće ne govori ili nema priliku reći onima s kojima smo možda bliski, ali je odnos previše konkretizovan za one neke, već bliske, pa to ostane nepoznata strana nas. U stvari to je najčešće stvarna bit i suštinka stvarnost nas iznutra, koju teško neko, s kojim smo se zbližili drugačijim putem, ne može da prihvati, ili nema prilike to prenijeti, jer bliskost najčešće teče tokom kojim i krene od samog početka.

Već izgrađeni odnosi teško mogu suštinom i dubinom iz nas da se nadograđuju. Prepreka je promišljanje da li nekoga ko već ima mišljenje o nama zanima neka druga dublja strana nas; ili da li je spreman da joj pristupi i upozna neku drugu stranu, i mjenja već stečeno misljenje; ili da li je spreman da mjenja pretpostavku o drugoj dubljoj strani nas. Oni su već na nekim osjećajima i željanja izgradili stav o nama, a osjećaje malo kada je neko spreman da mjenja, pa makar to bili osjećaji zadovoljstva u bilo kom načinu ispunjavanja zajedničkog vremena.

Puka je istina da prvi utisak je ono sto najviše dojmi čovjeka, samo ja za to nikada nisam čuo obrazloženje koje bi mi bilo dostojno takve istine: koje bi mi potvrdilo istinitost i uvjerilo da svijesno dopustim sebi da gradim odnose sa manje napetosti u sebi.
Ono u što sam postao siguran s godinama je da euforično predavanje zanosu u prvim susretima, koji su proizašli iz spontanosti, ili su joj makar proporcionalni, je ono što daje u nama snagu i želju za nečijim društvom i prisustvom. Spontanost u nekim trenucima iz nas pokaže našu duboku i unutarnju stvarnost, koja fascinira ili koja zainteresuje onoga koga srećemo, pa možda i taj neko spontano ili namjerno obrati pažnju i pokaže svoju unutarnju stvarnost u kojoj je. To je ka spajanje dva konopca čvorom. Na čvoru je najdeblja veza, a dvije strane, desno i lijevo od ćvora, su tanje i u najboljem slučaju se ne istanjuju i vežu se drugim krajevima, drugim čvorom, koje napravi neko drugo euforično doživljavanje sa tim nekim. Nekada to bude neko drugi, sličan. U životu najčešće, na žalost, taj čvor je kao ušće dviju rijeka, kojima svako ide prema svome izvoru, sve dok jednom ne istanje i izgube se, sami sobom, zaboravljajući ušća kojim sto spojeni sa drugim rijekama.

Tuđe u meni ( Prilog 7 )

Sjećanja postoje samo radi nas, ne da bi se o njima govorilo. Bar ne radi suštine koju stvarno imaju u nama. U njima je jedan dio smisla bitisanja, koje samo po sebi mora imati ljepotu da nas bitisanje ne bi progutalo i osakatilo da doživljavamo i živimo sebe i ono čemu se predajemo. Najveći značaj sjećanja, uspomena, je u dodiru sa tuđim uspomenama. Uspomenama onih zbog kojih ta sjećanja i postaju uspomene.
Time se čuva ono što ne postoji više, makar to samo vrijeme bilo.
Nekada u tim sjećanjima su i osobe koje smo izgubili, ili koji su bili nešto drugo, makar samo u našim očima onakvi kakve pamtimo, ili kakve smo željeli da budu. To su naši ideali, za koje smo gradili sebe, naspram snova koje smo sanjali i u kojima smo gradili te ljude u našem mišljenju o njima.
Pretpostavljanje i stvaranje snova o ljudima sakuplja snagu za ljubav u nama prema njima ili sličnim njima. Baš kao što volimo i stvari i događaje i doživljaje koji su slični našim željama i našim snovima.
To je samozavođenje. To je najčešće sjeme razočarenja koje se kasnije iznikne, pa nas otruje ili slomi.
Sreo sam se mnogo puta sa onima koji su, po meni na pogrešan način, bez ikakve rezerve pleli mišljenje i iscrtavali slike ljudi do kojima im je stalo. To je tako apsurdno. Tako naivno i djetinje, u najljepšem smislu. Jer je to trag čistih misli prema nekome u onima koji stvaraju idilične slike. Valjda jer vjeruju u najbolje u nekome.

Tuđe u meni ( Prilog 6 )

Nekada osjetim onu nepoznatu i nedefinisanu milinu, kada gledajući iznad sebe vidim da prostor između zemlje i neba nije samo prazna materija vazduha. Tada mislim i pokušam zamisliti: Kakvo će jednom izgledati moje sjećanje baš na taj trenutak. Pokušam formulisati zamisao pa je pokušam zapamtiti. Ko zna… možda jednom otkrijem veće značenje uspomena time, možda uspijem napraviti reinkarnaciju trenutka i osjećaja u sebi.
Već sada, kada poželim neke prošle trenutke ili doživljaje, koji su nekada obilježili i neki trenutak, uvidim koliko sam previše se dao uživanju u tom trenu da nisam uspio ni zapamtiti osjećaj, u mjeri u kojoj bi ga osjetio sada da sam tada bar na tren pomislio da će proći i na ono što u tom trenu sam trebao tako duboko osjetiti da zapamtim osjećaj. Tada sam samo jako osjećao, zanemarivši dubinu, kojoj taj osjećaj pripada.
Malo ko zna tako u sebi ispisati osjećaje za poslije. Možda i svi drugi ispišu bar nekoliko puta u životu takva sjećanja. Obično su to sjećanja tuga. Najčešće prve ljubavi su ono što se ispiše.
Ispiše se zato jer se poželi da potraje što duže daj osjećaj.
Teškoće slično tome se ispišu, jer poželi se da što prije nestanu.
Želja je osnovni pisac uspomena.
Ne znam da li bi sve ispisano, i ono što se u meni piše, bilo ovako kakvo jeste, da ja svoje želje nisam ispisao van sebe, praveći, dal’ hlorogram sopstvenog zamišljenog svijeta, dal’ ogledala u kom su boje i obrisi poredani onako kako bih ja htio da su u stvarnosti. Jedno je sigurno, da sam olakšao sebi bitisanje, koje me ne lomi, samo zato jer imam s čime da ga uporedim.
Tada sve podudarne slike, svijeta i moga ogledala, postanu uspomene. Ili snažnije se pamte što su sličnije.

Dijakova kletva 1 – Prorok

 

Dat’ ćete sve svoje u svojim riječim,
i sve manje će da vas bude.
Ljudi su okrutni kada traže bilo šta od vas
lažnu sliku svijeta, iluziju o ljubavi
što ce da im da jasniju sliku necega što život ili svijet daju.

A vi ćete ostati jedini uskraćeni za to.

Riječi su magija.
Svima bijela snaga kojom će da  se pokrenu..
a samo vama crna, jer će da vas zanemare iza varih riječi.
Mozete biti putokaz na  putu.
Bašta proljeća.
Ali samo jednog proljeća.
Jesen će vas ožutiti zajedno sa listom.
U vas će saditi cvijeće samo da bi ga ubrali,
ne da  bi vi mirisali.

Prokleti ste,
i od Boga i od vraga.
A riječi su sve što ćete imati.
Tuđe riječi.
Tuđi snovi.
Tuđa realnost.
Samo nečija skica za njima sopstveno bolje.
Prokleti šte,
da pokorom vas nahrane i osujete,
dok se vama budu hranili i pojili.

A sebi ćete biti posljednja večera.
Bit ćete sebi i Juda i Isus.
Vino u koje ste smočili hljeb pod kamenom će crve da napoji.
Na tom kamenu će samo dijakova kletva vas sacuvati,
od vlastitog robovskog proklestva.