Sjećanja postoje samo radi nas, ne da bi se o njima govorilo. Bar ne radi suštine koju stvarno imaju u nama. U njima je jedan dio smisla bitisanja, koje samo po sebi mora imati ljepotu da nas bitisanje ne bi progutalo i osakatilo da doživljavamo i živimo sebe i ono čemu se predajemo. Najveći značaj sjećanja, uspomena, je u dodiru sa tuđim uspomenama. Uspomenama onih zbog kojih ta sjećanja i postaju uspomene.
Time se čuva ono što ne postoji više, makar to samo vrijeme bilo.
Nekada u tim sjećanjima su i osobe koje smo izgubili, ili koji su bili nešto drugo, makar samo u našim očima onakvi kakve pamtimo, ili kakve smo željeli da budu. To su naši ideali, za koje smo gradili sebe, naspram snova koje smo sanjali i u kojima smo gradili te ljude u našem mišljenju o njima.
Pretpostavljanje i stvaranje snova o ljudima sakuplja snagu za ljubav u nama prema njima ili sličnim njima. Baš kao što volimo i stvari i događaje i doživljaje koji su slični našim željama i našim snovima.
To je samozavođenje. To je najčešće sjeme razočarenja koje se kasnije iznikne, pa nas otruje ili slomi.
Sreo sam se mnogo puta sa onima koji su, po meni na pogrešan način, bez ikakve rezerve pleli mišljenje i iscrtavali slike ljudi do kojima im je stalo. To je tako apsurdno. Tako naivno i djetinje, u najljepšem smislu. Jer je to trag čistih misli prema nekome u onima koji stvaraju idilične slike. Valjda jer vjeruju u najbolje u nekome.

Odazivam se na Ishak Kuljančić. I iako sebi počesto nađem neko novo ime koje bih da nosim, ipak Ishak mi najbolje pristaje. S truge strane imam najvise nadimaka od svih ljudi koje poznajem i koje ne poznajem a čuo sam za njih. Tako sam kada sam za sebe čuo počeo da sakupljam nadimke, pa čak iako su neki atributivni, ne odbacijem ni jedan. Sklapam tvrđavu od njih. Sam sebe nazivam Legal. To je prijevod moga imena, i ustvari je moje drugo ja, koje me upoznaje sa mnom samim, i moj učitelj uz koga zrijem. Sve što pišem je Legalovo obraćanje meni ili nekome. Ljepše mi zvuči tako nego da kažem da sam sebi govorim. Pišem dok zrijem. Prve promisli o nečemu bilježim, jer to za mene ima čar, tek samo po nekada se osvćem na nešto što sam već izustio. Riječi prvi put rečene imaju magiju i predanost govorniku, ja volim da mi se predaju ili mi služe. Rođen sam 23. Novembra 1987 godine u Vlasenici. Nadomak Vlasenice živim, van dometa svijeta, iz jedinog razloga: što van mene, ili van čovjeka nije išta moj interes. Bar sada. Ne žalim se na svijet, samo sa ove distance ja svijet mogu da vidim i osjećam onako kako bih želio da jeste. Ili možda je stvarno onakav kako ga vidim, a među ljudima manje ga osjetim. Kad svijet sazrije u meni tada ću mu se dati. Do tada će da me čuvaju Dijački damrovi, u svojim hartijama i kamenu.

SLIČNI ČLANCI

NEMA KOMENTARA

Ostavi odgovor