Sjećanja postoje samo radi nas, ne da bi se o njima govorilo. Bar ne radi suštine koju stvarno imaju u nama. U njima je jedan dio smisla bitisanja, koje samo po sebi mora imati ljepotu da nas bitisanje ne bi progutalo i osakatilo da doživljavamo i živimo sebe i ono čemu se predajemo. Najveći značaj sjećanja, uspomena, je u dodiru sa tuđim uspomenama. Uspomenama onih zbog kojih ta sjećanja i postaju uspomene.
Time se čuva ono što ne postoji više, makar to samo vrijeme bilo.
Nekada u tim sjećanjima su i osobe koje smo izgubili, ili koji su bili nešto drugo, makar samo u našim očima onakvi kakve pamtimo, ili kakve smo željeli da budu. To su naši ideali, za koje smo gradili sebe, naspram snova koje smo sanjali i u kojima smo gradili te ljude u našem mišljenju o njima.
Pretpostavljanje i stvaranje snova o ljudima sakuplja snagu za ljubav u nama prema njima ili sličnim njima. Baš kao što volimo i stvari i događaje i doživljaje koji su slični našim željama i našim snovima.
To je samozavođenje. To je najčešće sjeme razočarenja koje se kasnije iznikne, pa nas otruje ili slomi.
Sreo sam se mnogo puta sa onima koji su, po meni na pogrešan način, bez ikakve rezerve pleli mišljenje i iscrtavali slike ljudi do kojima im je stalo. To je tako apsurdno. Tako naivno i djetinje, u najljepšem smislu. Jer je to trag čistih misli prema nekome u onima koji stvaraju idilične slike. Valjda jer vjeruju u najbolje u nekome.