Tuđe u meni (Prilog 8)

Tuđe u meni (Prilog 8)

by -
0 393

Mnogo često zbuni početna euforijaprilikom upoznavanja, u kojoj se rodi želja za nekim, što kasnije sliku o njemu urezuje u biće, nerijetko sliku koju teško zamjenimo drugom. Predaje se doživljaju koji se prožme kroz događaj ili razgovor. Otvorenost, proizašla iz prilike da neko otvoreno se postavi ili otvoreno govori, o onome o čemu najčešće ne govori ili nema priliku reći onima s kojima smo možda bliski, ali je odnos previše konkretizovan za one neke, već bliske, pa to ostane nepoznata strana nas. U stvari to je najčešće stvarna bit i suštinka stvarnost nas iznutra, koju teško neko, s kojim smo se zbližili drugačijim putem, ne može da prihvati, ili nema prilike to prenijeti, jer bliskost najčešće teče tokom kojim i krene od samog početka.

Već izgrađeni odnosi teško mogu suštinom i dubinom iz nas da se nadograđuju. Prepreka je promišljanje da li nekoga ko već ima mišljenje o nama zanima neka druga dublja strana nas; ili da li je spreman da joj pristupi i upozna neku drugu stranu, i mjenja već stečeno misljenje; ili da li je spreman da mjenja pretpostavku o drugoj dubljoj strani nas. Oni su već na nekim osjećajima i željanja izgradili stav o nama, a osjećaje malo kada je neko spreman da mjenja, pa makar to bili osjećaji zadovoljstva u bilo kom načinu ispunjavanja zajedničkog vremena.

Puka je istina da prvi utisak je ono sto najviše dojmi čovjeka, samo ja za to nikada nisam čuo obrazloženje koje bi mi bilo dostojno takve istine: koje bi mi potvrdilo istinitost i uvjerilo da svijesno dopustim sebi da gradim odnose sa manje napetosti u sebi.
Ono u što sam postao siguran s godinama je da euforično predavanje zanosu u prvim susretima, koji su proizašli iz spontanosti, ili su joj makar proporcionalni, je ono što daje u nama snagu i želju za nečijim društvom i prisustvom. Spontanost u nekim trenucima iz nas pokaže našu duboku i unutarnju stvarnost, koja fascinira ili koja zainteresuje onoga koga srećemo, pa možda i taj neko spontano ili namjerno obrati pažnju i pokaže svoju unutarnju stvarnost u kojoj je. To je ka spajanje dva konopca čvorom. Na čvoru je najdeblja veza, a dvije strane, desno i lijevo od ćvora, su tanje i u najboljem slučaju se ne istanjuju i vežu se drugim krajevima, drugim čvorom, koje napravi neko drugo euforično doživljavanje sa tim nekim. Nekada to bude neko drugi, sličan. U životu najčešće, na žalost, taj čvor je kao ušće dviju rijeka, kojima svako ide prema svome izvoru, sve dok jednom ne istanje i izgube se, sami sobom, zaboravljajući ušća kojim sto spojeni sa drugim rijekama.

Odazivam se na Ishak Kuljančić. I iako sebi počesto nađem neko novo ime koje bih da nosim, ipak Ishak mi najbolje pristaje. S truge strane imam najvise nadimaka od svih ljudi koje poznajem i koje ne poznajem a čuo sam za njih. Tako sam kada sam za sebe čuo počeo da sakupljam nadimke, pa čak iako su neki atributivni, ne odbacijem ni jedan. Sklapam tvrđavu od njih. Sam sebe nazivam Legal. To je prijevod moga imena, i ustvari je moje drugo ja, koje me upoznaje sa mnom samim, i moj učitelj uz koga zrijem. Sve što pišem je Legalovo obraćanje meni ili nekome. Ljepše mi zvuči tako nego da kažem da sam sebi govorim. Pišem dok zrijem. Prve promisli o nečemu bilježim, jer to za mene ima čar, tek samo po nekada se osvćem na nešto što sam već izustio. Riječi prvi put rečene imaju magiju i predanost govorniku, ja volim da mi se predaju ili mi služe. Rođen sam 23. Novembra 1987 godine u Vlasenici. Nadomak Vlasenice živim, van dometa svijeta, iz jedinog razloga: što van mene, ili van čovjeka nije išta moj interes. Bar sada. Ne žalim se na svijet, samo sa ove distance ja svijet mogu da vidim i osjećam onako kako bih želio da jeste. Ili možda je stvarno onakav kako ga vidim, a među ljudima manje ga osjetim. Kad svijet sazrije u meni tada ću mu se dati. Do tada će da me čuvaju Dijački damrovi, u svojim hartijama i kamenu.

SLIČNI ČLANCI

NEMA KOMENTARA

Ostavi odgovor