Mnogo često zbuni početna euforijaprilikom upoznavanja, u kojoj se rodi želja za nekim, što kasnije sliku o njemu urezuje u biće, nerijetko sliku koju teško zamjenimo drugom. Predaje se doživljaju koji se prožme kroz događaj ili razgovor. Otvorenost, proizašla iz prilike da neko otvoreno se postavi ili otvoreno govori, o onome o čemu najčešće ne govori ili nema priliku reći onima s kojima smo možda bliski, ali je odnos previše konkretizovan za one neke, već bliske, pa to ostane nepoznata strana nas. U stvari to je najčešće stvarna bit i suštinka stvarnost nas iznutra, koju teško neko, s kojim smo se zbližili drugačijim putem, ne može da prihvati, ili nema prilike to prenijeti, jer bliskost najčešće teče tokom kojim i krene od samog početka.

Već izgrađeni odnosi teško mogu suštinom i dubinom iz nas da se nadograđuju. Prepreka je promišljanje da li nekoga ko već ima mišljenje o nama zanima neka druga dublja strana nas; ili da li je spreman da joj pristupi i upozna neku drugu stranu, i mjenja već stečeno misljenje; ili da li je spreman da mjenja pretpostavku o drugoj dubljoj strani nas. Oni su već na nekim osjećajima i željanja izgradili stav o nama, a osjećaje malo kada je neko spreman da mjenja, pa makar to bili osjećaji zadovoljstva u bilo kom načinu ispunjavanja zajedničkog vremena.

Puka je istina da prvi utisak je ono sto najviše dojmi čovjeka, samo ja za to nikada nisam čuo obrazloženje koje bi mi bilo dostojno takve istine: koje bi mi potvrdilo istinitost i uvjerilo da svijesno dopustim sebi da gradim odnose sa manje napetosti u sebi.
Ono u što sam postao siguran s godinama je da euforično predavanje zanosu u prvim susretima, koji su proizašli iz spontanosti, ili su joj makar proporcionalni, je ono što daje u nama snagu i želju za nečijim društvom i prisustvom. Spontanost u nekim trenucima iz nas pokaže našu duboku i unutarnju stvarnost, koja fascinira ili koja zainteresuje onoga koga srećemo, pa možda i taj neko spontano ili namjerno obrati pažnju i pokaže svoju unutarnju stvarnost u kojoj je. To je ka spajanje dva konopca čvorom. Na čvoru je najdeblja veza, a dvije strane, desno i lijevo od ćvora, su tanje i u najboljem slučaju se ne istanjuju i vežu se drugim krajevima, drugim čvorom, koje napravi neko drugo euforično doživljavanje sa tim nekim. Nekada to bude neko drugi, sličan. U životu najčešće, na žalost, taj čvor je kao ušće dviju rijeka, kojima svako ide prema svome izvoru, sve dok jednom ne istanje i izgube se, sami sobom, zaboravljajući ušća kojim sto spojeni sa drugim rijekama.