Tag Archives: Esej

Tuđe u meni ( Prilog 10 ) Ishak Kuljančić

Da vas vole bez razloga je najviše što možete da postignete među ljudima. Sve drugo je samo poklopac na lonac svega što imate i nudite. Kada volite bez razloga tek onako jer u nekome osjetite ljepotu koja vas umiruje i odvaja od najdubljeg dijela vas u vama. To je onda vrhunac koji moćete da postignete ili da neko postigne u vama.
Ljudi su naviknuti da mjere i vagaju . Čak i osjećaj.
Malo je porazno van sebe na takav način to iznositi. Time, ne samo da umanjujemo vrijednosti onoga što osjećamo, nego to i gubimo. Sve što ima mjeru i mjeri se podložno je i gubljenju. Kao san.
Kada bi sve svoje mašte realizovali, ostvarili, potrebne bi nam bile neke druge koje će da vode naš put dalje. Samo zbog toga što se ne sagledava šta se postiže i ne pusti se uživanju, nego mjeri da li može nešto drugo. Čovjek ne umije da zastane u htijenju i želji. Sve ostvareno manje je vrijedno, jer se ne puštamo ostvarenom, nego uviđamo manjkavosti želja koje smo ostvarili, jer mnogo je i sitnica i krupnoga što smo zanemarili dok smo sanjarili. A sanjarimo jednostrano, uvijek samo nalazeći sebi mjesto u nečemo što sanjamo.
To je kao sa slušanjem pjesama. Uživamo u njima potpuno tek dok ih ne naučimo napamet. Onda nam postanu dosadne.
Snovi o ljubavi nisu izuzete od toga: uvijek drugačije sanjamo.Uvijek sanjamo jednostavnost, a pri realizaciji ne znamo ni sami da budemo jednostavni. Ili nemamo hrabrosti ili ne umijemo da se povedemo osjećajem. Ili jednostavno sanjamo jednostrano samo za svoje zadovoljstvo.
Tako se samo sruše idilične slike o nečemu, koje smo nataložili u sebi, jer kao što voda ne bira svoj tok nego teče, tako i spoj dva doživljaja u događaj. Prosto ide onako kako realnost i drugo biće nalažu.

Ishak Legal Kuljančić

Tuđe u meni ( Prilog 9 )

Najćešće, prvi susreti se odvijaju uz zajedničke ciljeve i interese, poznanstva ili samo uživanja.
Ne baš tako davno, i ne nerijetko, davao sam značaj ljudima koji samo znaju da me slusaju. Ne bezrezervno ali ipak nekada sam previše se puštao tim „prijateljstvima“. Tada sam misli, da čin da me neko sasluša, bio čin zajedničkog interesa ili zadovoljstva u nečemu o čemu smo vodili beskrajne razgovore, što je poslije rezultiralo osjećaju prijateljstva, koje naravno nije potrajalo.
prekinulo se samo iz razloga iznenađenja i ne uzimanja u obzir činjenice da se interesi, načini ušivanja u nečemu, ili samo način razmišljanja s vremenom mjenjaju u različitim pravcima. Ili samo u različitim periodima, a u suštini iste promjene doživimo.
Taj čin iznenađenja predstavlja ono što po nekada smo nazivali činom izdaje poslije kog se izrodio prekid prijateljstva, ili osuđivanje prijateljstva koje je trajalo s drugačijim razlozima od onih koji jesu.
Idealizacija svega što nam čini zadovoljstvo dovodi do neslavnog kraja. Idealizacija vodi očekivanju i osjećaju da poznajemo nekoga; to opet vodi razočarenju.
Kada sam izgubio neke od prijatelja, tada sam upotpunjavao sliku o idealizaciji ljudi. Nekada ranije sam sebi odredio kreiterije po kojima sam stvarao sliku o ljudima.
Najviše je kriterije sam pravio kroz prijateljstva sa ženama. Vjerovatno zbog suptilnosti koje žene u sebi nose na mene su mnogo jače ostavljale trag, nego prijateljstva s muškarcima. Žene jasnije izražavaju svoje osjećaje i naklonosti i to rade sa željom da u njih vjerujemo, sa željom da nas time što govore i iskazuju još više približe sebi. Ne znam koliko sam u pravu ali mislim da je ta osobina prirodna težnja žene ka sigurnosti i time što daje i iskazivanjem poklanja je potreba za preuzimanjem njenog dijela koji je potreban da s nekim nosi zajedno.
S druge strane, svijesno ili nesvjesno, žena u svakom muškarcu koga pusti ka sebi može da osjeća potencijalnog partnera, jer su one te koje biraju, ili barem one hrabre biraju i postavljaju kriterije, i one su spremne da daju sve, ali zato uzimaju sve što žele.
Nikad nisam sumnjao sa ima pametnih žena. Ali sam se iznenadio spoznajom u kojoj mjeri su pametne. I to toliko da te dovede do toga počneš da sumnjaš u svoju pamet. Da, to je pametna žena, dal´ ona bila dama, ili beštija, svaka žena to može.
Ali to neće priznati svaki muškarac za svaku ženu, ali će tvrditi za onu ¨svoju¨, a to je ono što me navodi na gore naveden zaključak. Svaka žena je pametna za onog za koga treba da bude.
Ako čovjek posumnja u svoju pamet, to znači da počinje da se mjenja, što znači da ga je žena promjenila.
Ako svaka žena promjeni samo jednog muškarca, moja tvrdnja je tačna i svako prijateljenje sa ženama je opravdano i smisleno da bi muškarac od nje učio.

Tuđe u meni (Prilog 8)

Mnogo često zbuni početna euforijaprilikom upoznavanja, u kojoj se rodi želja za nekim, što kasnije sliku o njemu urezuje u biće, nerijetko sliku koju teško zamjenimo drugom. Predaje se doživljaju koji se prožme kroz događaj ili razgovor. Otvorenost, proizašla iz prilike da neko otvoreno se postavi ili otvoreno govori, o onome o čemu najčešće ne govori ili nema priliku reći onima s kojima smo možda bliski, ali je odnos previše konkretizovan za one neke, već bliske, pa to ostane nepoznata strana nas. U stvari to je najčešće stvarna bit i suštinka stvarnost nas iznutra, koju teško neko, s kojim smo se zbližili drugačijim putem, ne može da prihvati, ili nema prilike to prenijeti, jer bliskost najčešće teče tokom kojim i krene od samog početka.

Već izgrađeni odnosi teško mogu suštinom i dubinom iz nas da se nadograđuju. Prepreka je promišljanje da li nekoga ko već ima mišljenje o nama zanima neka druga dublja strana nas; ili da li je spreman da joj pristupi i upozna neku drugu stranu, i mjenja već stečeno misljenje; ili da li je spreman da mjenja pretpostavku o drugoj dubljoj strani nas. Oni su već na nekim osjećajima i željanja izgradili stav o nama, a osjećaje malo kada je neko spreman da mjenja, pa makar to bili osjećaji zadovoljstva u bilo kom načinu ispunjavanja zajedničkog vremena.

Puka je istina da prvi utisak je ono sto najviše dojmi čovjeka, samo ja za to nikada nisam čuo obrazloženje koje bi mi bilo dostojno takve istine: koje bi mi potvrdilo istinitost i uvjerilo da svijesno dopustim sebi da gradim odnose sa manje napetosti u sebi.
Ono u što sam postao siguran s godinama je da euforično predavanje zanosu u prvim susretima, koji su proizašli iz spontanosti, ili su joj makar proporcionalni, je ono što daje u nama snagu i želju za nečijim društvom i prisustvom. Spontanost u nekim trenucima iz nas pokaže našu duboku i unutarnju stvarnost, koja fascinira ili koja zainteresuje onoga koga srećemo, pa možda i taj neko spontano ili namjerno obrati pažnju i pokaže svoju unutarnju stvarnost u kojoj je. To je ka spajanje dva konopca čvorom. Na čvoru je najdeblja veza, a dvije strane, desno i lijevo od ćvora, su tanje i u najboljem slučaju se ne istanjuju i vežu se drugim krajevima, drugim čvorom, koje napravi neko drugo euforično doživljavanje sa tim nekim. Nekada to bude neko drugi, sličan. U životu najčešće, na žalost, taj čvor je kao ušće dviju rijeka, kojima svako ide prema svome izvoru, sve dok jednom ne istanje i izgube se, sami sobom, zaboravljajući ušća kojim sto spojeni sa drugim rijekama.