Category Archives: Esej

Esej, Ishak Kuljančić, Proza, Umjetnost i kultura

Tuđe u meni ( Prilog 12 )

Tek sa svojim snovima nasamo možeš biti najdublje ono što jesi i što želiš biti. Ili bar sa nekim ko te podstiče da to budeš. Kod kod mene je to ono do gdje me put vodi, ili put koji sanjam. Pokušao sam da dokučim tu osobu u sebi, maštom i snom, i stvorio sam sliku , koja me razbuđuje i održava mi duh. Pokušao sam zamisliti takvu osobu, ženu, koja će me činiti i podsticati da budem najdublje ja, i uspio sam.

devushka_na_zerkale_yapfiles.ru

Uspio sam za toliko, koliko sam mogao karakter da ispolljim u sliku i mislima unutar sebe. Razigrana žena, bijele kože i dječijeg smijeha i poleta. Ona ne pravi želje, ona im kreće kada ih zamisli. Dječje nesputanosti i slobodeu sebi koju živi i prosipa oko sebe, čineći druge slobodnim, odvojenih od svega što ih sputava da budu samo ono što duboko u sebi stvarno jesu. Ona je žena koja voli tako što se raduje nečijem postojanju. Vidio sam u njoj da je pravo i jedino iskreno voljenje to.
Tek sam možeš biti poseban. Sa drugima i među drugima si običan, ili po zlu samo čudan.sa njom u sebi sam naučio kako najdublje biti svoj i nono što želim biti. U tome i jeste posebnost svačija, a tek kada s nekim mozeš ostati poseban kao sa svojom dubinom i mislima, tek tada možeš biti siguran da je to ona osoba zbog koje postojiš, a ti ona osoba zbog koje ona postoji, ako umiješ da joj pružiš njenu sopstvenu dubinu, da je sa tobom živi, kao što je zivi u sebi, i sama sa svojim mislima . snom i maštom.

Esej, Ishak Kuljančić, Proza, Umjetnost i kultura

Tuđe u meni ( Prilog 11 I,II ) Ishak K. Legal

Tuđe u meni ( Prilog 11 ‑ I )

Svo moje sjećanje izniče iz onoga što želim sada. Tako i slike iz prošlosti i sjećanja biram naspram naspram želja i prekrajam. Ne bih mogao da se zakunem ali ponekad ne mogu ni u čemu da iskopam nešto loše i ružno, za što bi neko trebao da mi se izvine ili traži oprost. Češće nalazim koliko sam dobroga mogao da uzvratim nekome ali nisam znao kako u tom trenu. Možda da sam drugačije razmišljao ili sam, možda, manje dobroga u tim ljudima vidio tada nego što vidim sada sa ove tačke gledišta. Ono u šta bih mogao da se zakunem je da ljudi u svojoj prirodi su postali i postoje i opstaju na tome da „osjećajem“ pamte uglavnom samo dobro iz onoga što su proživili. Time i željom za lijepim opstaju i grade ono što je lijepo.

Kada se ta slika čovjeka promjeni ; promjeniće se i lice svijeta i lice ljudskog bića. Tu će biit kraj svijeta. Makar kraj svijeta u samom čovjeku.
Zato ne želim da se mjenjam, jer ono što uznajem o tome mi govori da ispravno i prirodno u meni, osjećaj još živi, makar on nekome, ili nekada poslije, i meni sammom, se pokazao kao pogrešan. Sada i do sada me je činio živim i življim i davao mi snagu za pletenje ljepših snova, koji mi olakšavaju bitisanje i rađaju snagu da vjerujem da mogu da ih nazrem i putujem prema njima.

Snove, često, ne čini čin ostvarenja nego putovanja. Ostvaren znači odsanjan san. Kao kada bi kraj plesa bio cilj plesanja, ne bi bilo uživanje plesati.

dream-control-expectations
Sve svoje snove ili sam ostvario ili i dalje ostvarujem. Možda bi preciznije bilo reći da oni i dalje traju, valjda zato što sam uvijek uz ljepotu sanjao i put do ljepote. Tako mogu da osjećam ljepotu kojoj težim, pa i vjerujem onome što osjećam. Nemaju moji snovi mnogo idile, valjda što sanjam i put,  pa tako da ne prestaju i kada najmanje postoje , kada kada me uruše i uzmu snagu neke druge stvari. Nemaju moji snovi idile i zato jer idila počiva na onome što ne poznajemo, a ja poznajem šta želim i uvijek je to s dozom rezerve jer nikada ti snovi ne uključuju samo mene i uvijek je u  sanjanje uključen neko drugi jer su drugi vezani za nas, u najmanju ruku, koliko i snovi koje sanjamo.Zato u sanjanju mora biti doza rezerve koja je dio nečijeg tuđeg sna.

Van čovjeka ništa nije moj interes, jer vjerujem da jedini razlog postojanja smo jedni drugima. Svi postojimo zbog drugih ne zbog sebe pa zašto onda da ne tražim to nešto ili nekog. Znam da postoji jer znam da ne bi ja postojao ili ne bi postojao taj san. Vjerujem da postoji pa zato želim sobom i svojom sviješću da dokučim to postojanje.

Nije mi teško naspram sebe i svojih snova zamisliti i odsanjati tog nekog, ali ga ne sanjam nego samo težim. Slika te osobe, žene, je slika van snova, ali nepotpuna, i kada bi se desilo sretanje nje slika bi bila potpuna. Ta slika je nepotpuna, pokretna, koja pomjera snove i usmjerava ih u pravcima koji su njoj bliži i koji joj vode.

Tuđe u meni ( Prilog 11 – II Stih na ledu )

Ponekad iz sjećanja izvičem po neki obris žene. Po neko ime. Tek da bih ispleo neku misao, za koju će neko pomisliti da je uspomena. Pa naspram toga iz ništa ispletem niiti koje bih da osjetim kao stvarne. Da bih sebe osjetio stvarnim naspam onoga kako me drugi vide. I odbranu onoga muskog u sebi.
Imaginacija postaje stvarna, kada je ljudi prihvate kao dio tebe. Ali samo ti znaš da ta stvar-nost nije realnost. Ili zato što je prošlost ili zato što je van istine da je uopšte i bilo.

img_3518

Te sve riječi koje izustim, najednom osjetim kao ispisani stih na stakleno/providnom ledu koji se skupio na površini vode, koji sunce obasjalo i počelo da topi. Ako jače obasja istopiće ga, ako je dovoljno jak led, neko će da ga gazi, Do trena dok ga ne slomi.
Ne znaju oni, koji čuju što govorim, da to od želje za nekim krojim. Od želja za nekim za koga sam uspavan u prsima, ili izmješten negdje gdje me vrijeme izmjestilo.

A možda bi bilo drugačije, kada bi se ona sjetila mojih ruku. I šutnje. Kada bi se sjetila, koliko više smo tada osjećali u šutnji, naspram onoga što sada govorim i sjećam se. Ne sjeća se, samo zato jer tada je bila žena koja voli šutnju i moje misli koje sam ćutao. Nije imala potrebu da čuje, nego da ih sluti. Oboje smo.
Takva slutnja je bila ideal. I ostao sam mu vjeran. I ona je. Samo je prestala da ga se sjeća poslije mene,i pustila da umire u njoj zajedno sa mnom. Vidio sam to u njenom pogledu nakon grubosti koju sam joj dao, umjesto odgovora na postavljeno pitanje, zasto nestadoh. Neko ko je dolazio ju je zadržao da ne zaplače. I nek nije plakala, bar mi je prećutno rekla da me voli još.

 

Esej, Ishak Kuljančić, Proza

Tuđe u meni ( Prilog 10 ) Ishak Kuljančić

1 Comment

Da vas vole bez razloga je najviše što možete da postignete među ljudima. Sve drugo je samo poklopac na lonac svega što imate i nudite. Kada volite bez razloga tek onako jer u nekome osjetite ljepotu koja vas umiruje i odvaja od najdubljeg dijela vas u vama. To je onda vrhunac koji moćete da postignete ili da neko postigne u vama.
Ljudi su naviknuti da mjere i vagaju . Čak i osjećaj.
Malo je porazno van sebe na takav način to iznositi. Time, ne samo da umanjujemo vrijednosti onoga što osjećamo, nego to i gubimo. Sve što ima mjeru i mjeri se podložno je i gubljenju. Kao san.
Kada bi sve svoje mašte realizovali, ostvarili, potrebne bi nam bile neke druge koje će da vode naš put dalje. Samo zbog toga što se ne sagledava šta se postiže i ne pusti se uživanju, nego mjeri da li može nešto drugo. Čovjek ne umije da zastane u htijenju i želji. Sve ostvareno manje je vrijedno, jer se ne puštamo ostvarenom, nego uviđamo manjkavosti želja koje smo ostvarili, jer mnogo je i sitnica i krupnoga što smo zanemarili dok smo sanjarili. A sanjarimo jednostrano, uvijek samo nalazeći sebi mjesto u nečemo što sanjamo.
To je kao sa slušanjem pjesama. Uživamo u njima potpuno tek dok ih ne naučimo napamet. Onda nam postanu dosadne.
Snovi o ljubavi nisu izuzete od toga: uvijek drugačije sanjamo.Uvijek sanjamo jednostavnost, a pri realizaciji ne znamo ni sami da budemo jednostavni. Ili nemamo hrabrosti ili ne umijemo da se povedemo osjećajem. Ili jednostavno sanjamo jednostrano samo za svoje zadovoljstvo.
Tako se samo sruše idilične slike o nečemu, koje smo nataložili u sebi, jer kao što voda ne bira svoj tok nego teče, tako i spoj dva doživljaja u događaj. Prosto ide onako kako realnost i drugo biće nalažu.

Ishak Legal Kuljančić

Esej, Ishak Kuljančić, Proza

Tuđe u meni ( Prilog 9 )

Najćešće, prvi susreti se odvijaju uz zajedničke ciljeve i interese, poznanstva ili samo uživanja.
Ne baš tako davno, i ne nerijetko, davao sam značaj ljudima koji samo znaju da me slusaju. Ne bezrezervno ali ipak nekada sam previše se puštao tim „prijateljstvima“. Tada sam misli, da čin da me neko sasluša, bio čin zajedničkog interesa ili zadovoljstva u nečemu o čemu smo vodili beskrajne razgovore, što je poslije rezultiralo osjećaju prijateljstva, koje naravno nije potrajalo.
prekinulo se samo iz razloga iznenađenja i ne uzimanja u obzir činjenice da se interesi, načini ušivanja u nečemu, ili samo način razmišljanja s vremenom mjenjaju u različitim pravcima. Ili samo u različitim periodima, a u suštini iste promjene doživimo.
Taj čin iznenađenja predstavlja ono što po nekada smo nazivali činom izdaje poslije kog se izrodio prekid prijateljstva, ili osuđivanje prijateljstva koje je trajalo s drugačijim razlozima od onih koji jesu.
Idealizacija svega što nam čini zadovoljstvo dovodi do neslavnog kraja. Idealizacija vodi očekivanju i osjećaju da poznajemo nekoga; to opet vodi razočarenju.
Kada sam izgubio neke od prijatelja, tada sam upotpunjavao sliku o idealizaciji ljudi. Nekada ranije sam sebi odredio kreiterije po kojima sam stvarao sliku o ljudima.
Najviše je kriterije sam pravio kroz prijateljstva sa ženama. Vjerovatno zbog suptilnosti koje žene u sebi nose na mene su mnogo jače ostavljale trag, nego prijateljstva s muškarcima. Žene jasnije izražavaju svoje osjećaje i naklonosti i to rade sa željom da u njih vjerujemo, sa željom da nas time što govore i iskazuju još više približe sebi. Ne znam koliko sam u pravu ali mislim da je ta osobina prirodna težnja žene ka sigurnosti i time što daje i iskazivanjem poklanja je potreba za preuzimanjem njenog dijela koji je potreban da s nekim nosi zajedno.
S druge strane, svijesno ili nesvjesno, žena u svakom muškarcu koga pusti ka sebi može da osjeća potencijalnog partnera, jer su one te koje biraju, ili barem one hrabre biraju i postavljaju kriterije, i one su spremne da daju sve, ali zato uzimaju sve što žele.
Nikad nisam sumnjao sa ima pametnih žena. Ali sam se iznenadio spoznajom u kojoj mjeri su pametne. I to toliko da te dovede do toga počneš da sumnjaš u svoju pamet. Da, to je pametna žena, dal´ ona bila dama, ili beštija, svaka žena to može.
Ali to neće priznati svaki muškarac za svaku ženu, ali će tvrditi za onu ¨svoju¨, a to je ono što me navodi na gore naveden zaključak. Svaka žena je pametna za onog za koga treba da bude.
Ako čovjek posumnja u svoju pamet, to znači da počinje da se mjenja, što znači da ga je žena promjenila.
Ako svaka žena promjeni samo jednog muškarca, moja tvrdnja je tačna i svako prijateljenje sa ženama je opravdano i smisleno da bi muškarac od nje učio.

Esej, Ishak Kuljančić, Proza

Tuđe u meni (Prilog 8)

Mnogo često zbuni početna euforijaprilikom upoznavanja, u kojoj se rodi želja za nekim, što kasnije sliku o njemu urezuje u biće, nerijetko sliku koju teško zamjenimo drugom. Predaje se doživljaju koji se prožme kroz događaj ili razgovor. Otvorenost, proizašla iz prilike da neko otvoreno se postavi ili otvoreno govori, o onome o čemu najčešće ne govori ili nema priliku reći onima s kojima smo možda bliski, ali je odnos previše konkretizovan za one neke, već bliske, pa to ostane nepoznata strana nas. U stvari to je najčešće stvarna bit i suštinka stvarnost nas iznutra, koju teško neko, s kojim smo se zbližili drugačijim putem, ne može da prihvati, ili nema prilike to prenijeti, jer bliskost najčešće teče tokom kojim i krene od samog početka.

Već izgrađeni odnosi teško mogu suštinom i dubinom iz nas da se nadograđuju. Prepreka je promišljanje da li nekoga ko već ima mišljenje o nama zanima neka druga dublja strana nas; ili da li je spreman da joj pristupi i upozna neku drugu stranu, i mjenja već stečeno misljenje; ili da li je spreman da mjenja pretpostavku o drugoj dubljoj strani nas. Oni su već na nekim osjećajima i željanja izgradili stav o nama, a osjećaje malo kada je neko spreman da mjenja, pa makar to bili osjećaji zadovoljstva u bilo kom načinu ispunjavanja zajedničkog vremena.

Puka je istina da prvi utisak je ono sto najviše dojmi čovjeka, samo ja za to nikada nisam čuo obrazloženje koje bi mi bilo dostojno takve istine: koje bi mi potvrdilo istinitost i uvjerilo da svijesno dopustim sebi da gradim odnose sa manje napetosti u sebi.
Ono u što sam postao siguran s godinama je da euforično predavanje zanosu u prvim susretima, koji su proizašli iz spontanosti, ili su joj makar proporcionalni, je ono što daje u nama snagu i želju za nečijim društvom i prisustvom. Spontanost u nekim trenucima iz nas pokaže našu duboku i unutarnju stvarnost, koja fascinira ili koja zainteresuje onoga koga srećemo, pa možda i taj neko spontano ili namjerno obrati pažnju i pokaže svoju unutarnju stvarnost u kojoj je. To je ka spajanje dva konopca čvorom. Na čvoru je najdeblja veza, a dvije strane, desno i lijevo od ćvora, su tanje i u najboljem slučaju se ne istanjuju i vežu se drugim krajevima, drugim čvorom, koje napravi neko drugo euforično doživljavanje sa tim nekim. Nekada to bude neko drugi, sličan. U životu najčešće, na žalost, taj čvor je kao ušće dviju rijeka, kojima svako ide prema svome izvoru, sve dok jednom ne istanje i izgube se, sami sobom, zaboravljajući ušća kojim sto spojeni sa drugim rijekama.

Esej, Ishak Kuljančić, Proza

Tuđe u meni (prilog 3)

Naučio sam govoriti na mnogo načina. Sa strašću, sa čežnjom, moljikavo i strogo do toliko da ne možete ništa zaključiti o meni. Previše se dajemo time što ulazimo u tuđi karakter, a često je karakter sakriven duboko iza riječi.
Ustvari, potrebno je u tim riječima tražiti ono što dira i grebe ili miluje nešto u našem karakteru. Time otvaramo mjesto u sebi za druge. Bilo to mjesto prijatelja ili neprijatelja. I nije ni malo lahko to postići. Naivno je misliti da jeste, ne zato što rizikujemo posljedice koje može nego izazvati, nego zato što smo otuženi i ne umijemo rezonovati o bilo kom vidu ljubavi a kamo li duhovnosti koju treba da izgradimo u sebi da postanemo otvoreni, poput prirode.

U suštini Božijih blagodati ćete pronaći da je govorom teže stvoriti neprijatelja nego prijatelja, samo kada bi manje govorili. Goluba se ne tiče vrabčeva pjesma. Tako da ni jednom od njih ne smeta smeta ni odakle se hrane, pa čak i ako je s istog tavana.

Nekada sam sebi davao mnogo komfora, ulazeći u karaktere iza riječi. Plaćao sam dobre cehove za sve konflikte koje sam izazvao time. ali sam se na svu sreću osvijesnio, i bez obzira posljedicu koju je izazvalo okajavanje tih konflikata, sazrio sam i izvijestio se ulaziti u karakter iza riječi.
To i nije tolika sreća i umijeće, ako razumno se čovjek od toga ne ograđuje. Sreća je kada spoznate na koji način tuđe riječi pripitomiti u sebi, samim tim i onoga ko govori, ako to želimo.

Danas drugačije govorim. Drugačije i slušam. Tako da najviše što osporavam su riječi koje čujem. Dovoljno. Karakteri- svako sebi.
Danas, kada govorim, za svakoga se trudim pronaći drugačije riječi, a da isto kažem. Za bliske, kroz riječi tražim dovoljno upečatljive osjećaje, prvo u sebi. pa tek onda po umijeću puštam da neko gradi u meni osjećaje, po njihovoj želji, a ja samo posmatram i uživam u tome. I tek nakon svega rečenog, nakon sto sam postavim temelje, mogu sebi dopustiti priču o, za mene, posebnim bićima ili jednom odabranom, koje će sebi sagraditi stepenice do izgrađenog Tadž-Mahala.

Esej, Ishak Kuljančić, Proza

Tuđe u meni 1

Tako oholo prema sebi se okrećemo, tako često da prestanemo da se’ volimo a pri tome vremena nema druge da zavolimo. Tako oholo smo svoji u svojim slikama u koje bi da se smjestimo umjesto u iluzornu stvarnost koju je neko drugi izgradio. Lijepa li je ! Ali tuđa stvarnost. Tuđa uzeta iz tuđe tuuđi se izgradila, da bi se vezla u tu tuđim životima, koji su tada postati tuđi. A mi ogorčeni naspram nas samih. Zulum živi,nečovjeka u čovjeku, koji davno teži da prestane to biti.
Moje bilo nikada nije biilo moje, iako sam ga sam izgradio. Jednom sam imao vizuju. Za nekog. Za zenu. Pravio sam ga po mjeri. Kao testament izgublenom ciganskom sinu. Kao zavjet, da prihvati.
Ništa stvorio nisam. Sem u sebi. Cijeli Tadž-mahal čovjeka. Kome sam ruke osjekao, da ih ne pruža van sebe da prisvaja nešto. Sada mi fale ruke da njoj otvorim vrata. Da je zagrlim. I otmem od svijeta koji nije njen. Koliko taj svijet nije njen toliko ona ne može biti moja.
A htio sam biti čovjek. Za nju. U njoj. Ne prosjačko čedo ili oholi pustahija. Htio sam da izgradi u meni mene, u njenom Tadž-mahaluHtio sam svijet u njoj, pojeći je svojim rukama. Čuvati njen slobodan korak u svom pogledu. Slušati vjetar s kojim se vješto poigrava, plesom i smijehom djeteta.
Htio sam biti neprimjetno vezan na koncima njene haljine, koju oblači da bi slobodom se vinula u vjetar.
Ali nisam umio. Niti imao snage.
Nastavit će se…