Čovjek je lijep tek onoliko koliko osjeća, pokazivao osjećaje ili ne, Naprosto je ljepši dok izviruje ispod plašta osjećaja. Fizički izgled nosi to sve, i pokaže, kao i prazninu u čovjeku.

Pjesmu nikada neko ne napiše, baš onako kako je osjetio da treba, ne doživi potpuno onaj kome je pisana, uvijek neko treći ko želi da mu je pisana.
Ovo je vrijeme virtuelnog romantizma i nikada nije bilo lakše ljudima se zbližavati i održavati poznanstva i prijateljastva. a na koncu svega nikada nije bilo teže izreći nekome, za koga smo cijeli život vezani, da ga volimo i da nam je bitan i značajan u životu.koliko god to željeli, osjećamo nelagodu i strah to reci, dok jednom, sticajem okolnosti se ne izgubimo, a nikada nismo imali snage izreći što smo željeli. To je pretvorilo osjećanja bliskosti u fikciju, i na sve moguće načine se pretrazuju i kombinuju riječi da se iskažu osjećaji, ali nikada se jasno ne prozbori onome kome treba da se kaže.. Kombinacija na kombinaciju i  strelica riječi zaluta na drugu stranu, negdje gdje cilj ne vidimo, i pada daleko u masu, na pogled prolaznika, usputnog saputnika od stanice do stanice, dok one s kojima cijeli vijek proputujemo strelica i ne okrzne.

Sve nas je manje jednih u drugima. Oni najsretniji useljavaju se u neke posebno-svoje koje sa sigurnošću zovu svojima, dok svi ostali lutaju mirišući makove, od kojih samo glava zaboli, pa onda krenu dalje do slijedećeg i tako u nedogled. Ta selidba je zbog opijuma ne zbog ljubavi prema cvijetu, A na kraju umiremo pod cvijetom koji neko drugi miriše i koji je daleko od nase livade.

0405-11-2012

Odazivam se na Ishak Kuljančić. I iako sebi počesto nađem neko novo ime koje bih da nosim, ipak Ishak mi najbolje pristaje. S truge strane imam najvise nadimaka od svih ljudi koje poznajem i koje ne poznajem a čuo sam za njih. Tako sam kada sam za sebe čuo počeo da sakupljam nadimke, pa čak iako su neki atributivni, ne odbacijem ni jedan. Sklapam tvrđavu od njih. Sam sebe nazivam Legal. To je prijevod moga imena, i ustvari je moje drugo ja, koje me upoznaje sa mnom samim, i moj učitelj uz koga zrijem. Sve što pišem je Legalovo obraćanje meni ili nekome. Ljepše mi zvuči tako nego da kažem da sam sebi govorim. Pišem dok zrijem. Prve promisli o nečemu bilježim, jer to za mene ima čar, tek samo po nekada se osvćem na nešto što sam već izustio. Riječi prvi put rečene imaju magiju i predanost govorniku, ja volim da mi se predaju ili mi služe. Rođen sam 23. Novembra 1987 godine u Vlasenici. Nadomak Vlasenice živim, van dometa svijeta, iz jedinog razloga: što van mene, ili van čovjeka nije išta moj interes. Bar sada. Ne žalim se na svijet, samo sa ove distance ja svijet mogu da vidim i osjećam onako kako bih želio da jeste. Ili možda je stvarno onakav kako ga vidim, a među ljudima manje ga osjetim. Kad svijet sazrije u meni tada ću mu se dati. Do tada će da me čuvaju Dijački damrovi, u svojim hartijama i kamenu.

SLIČNI ČLANCI

NEMA KOMENTARA

Ostavi odgovor