Čovjek je lijep tek onoliko koliko osjeća, pokazivao osjećaje ili ne, Naprosto je ljepši dok izviruje ispod plašta osjećaja. Fizički izgled nosi to sve, i pokaže, kao i prazninu u čovjeku.

Pjesmu nikada neko ne napiše, baš onako kako je osjetio da treba, ne doživi potpuno onaj kome je pisana, uvijek neko treći ko želi da mu je pisana.
Ovo je vrijeme virtuelnog romantizma i nikada nije bilo lakše ljudima se zbližavati i održavati poznanstva i prijateljastva. a na koncu svega nikada nije bilo teže izreći nekome, za koga smo cijeli život vezani, da ga volimo i da nam je bitan i značajan u životu.koliko god to željeli, osjećamo nelagodu i strah to reci, dok jednom, sticajem okolnosti se ne izgubimo, a nikada nismo imali snage izreći što smo željeli. To je pretvorilo osjećanja bliskosti u fikciju, i na sve moguće načine se pretrazuju i kombinuju riječi da se iskažu osjećaji, ali nikada se jasno ne prozbori onome kome treba da se kaže.. Kombinacija na kombinaciju i  strelica riječi zaluta na drugu stranu, negdje gdje cilj ne vidimo, i pada daleko u masu, na pogled prolaznika, usputnog saputnika od stanice do stanice, dok one s kojima cijeli vijek proputujemo strelica i ne okrzne.

Sve nas je manje jednih u drugima. Oni najsretniji useljavaju se u neke posebno-svoje koje sa sigurnošću zovu svojima, dok svi ostali lutaju mirišući makove, od kojih samo glava zaboli, pa onda krenu dalje do slijedećeg i tako u nedogled. Ta selidba je zbog opijuma ne zbog ljubavi prema cvijetu, A na kraju umiremo pod cvijetom koji neko drugi miriše i koji je daleko od nase livade.

04–05-11-2012