Tuđe u meni ( Prilog 11 ‑ I )

Svo moje sjećanje izniče iz onoga što želim sada. Tako i slike iz prošlosti i sjećanja biram naspram naspram želja i prekrajam. Ne bih mogao da se zakunem ali ponekad ne mogu ni u čemu da iskopam nešto loše i ružno, za što bi neko trebao da mi se izvine ili traži oprost. Češće nalazim koliko sam dobroga mogao da uzvratim nekome ali nisam znao kako u tom trenu. Možda da sam drugačije razmišljao ili sam, možda, manje dobroga u tim ljudima vidio tada nego što vidim sada sa ove tačke gledišta. Ono u šta bih mogao da se zakunem je da ljudi u svojoj prirodi su postali i postoje i opstaju na tome da „osjećajem“ pamte uglavnom samo dobro iz onoga što su proživili. Time i željom za lijepim opstaju i grade ono što je lijepo.

Kada se ta slika čovjeka promjeni ; promjeniće se i lice svijeta i lice ljudskog bića. Tu će biit kraj svijeta. Makar kraj svijeta u samom čovjeku.
Zato ne želim da se mjenjam, jer ono što uznajem o tome mi govori da ispravno i prirodno u meni, osjećaj još živi, makar on nekome, ili nekada poslije, i meni sammom, se pokazao kao pogrešan. Sada i do sada me je činio živim i življim i davao mi snagu za pletenje ljepših snova, koji mi olakšavaju bitisanje i rađaju snagu da vjerujem da mogu da ih nazrem i putujem prema njima.

Snove, često, ne čini čin ostvarenja nego putovanja. Ostvaren znači odsanjan san. Kao kada bi kraj plesa bio cilj plesanja, ne bi bilo uživanje plesati.

Sve svoje snove ili sam ostvario ili i dalje ostvarujem. Možda bi preciznije bilo reći da oni i dalje traju, valjda zato što sam uvijek uz ljepotu sanjao i put do ljepote. Tako mogu da osjećam ljepotu kojoj težim, pa i vjerujem onome što osjećam. Nemaju moji snovi mnogo idile, valjda što sanjam i put,  pa tako da ne prestaju i kada najmanje postoje , kada kada me uruše i uzmu snagu neke druge stvari. Nemaju moji snovi idile i zato jer idila počiva na onome što ne poznajemo, a ja poznajem šta želim i uvijek je to s dozom rezerve jer nikada ti snovi ne uključuju samo mene i uvijek je u  sanjanje uključen neko drugi jer su drugi vezani za nas, u najmanju ruku, koliko i snovi koje sanjamo.Zato u sanjanju mora biti doza rezerve koja je dio nečijeg tuđeg sna.

Van čovjeka ništa nije moj interes, jer vjerujem da jedini razlog postojanja smo jedni drugima. Svi postojimo zbog drugih ne zbog sebe pa zašto onda da ne tražim to nešto ili nekog. Znam da postoji jer znam da ne bi ja postojao ili ne bi postojao taj san. Vjerujem da postoji pa zato želim sobom i svojom sviješću da dokučim to postojanje.

Nije mi teško naspram sebe i svojih snova zamisliti i odsanjati tog nekog, ali ga ne sanjam nego samo težim. Slika te osobe, žene, je slika van snova, ali nepotpuna, i kada bi se desilo sretanje nje slika bi bila potpuna. Ta slika je nepotpuna, pokretna, koja pomjera snove i usmjerava ih u pravcima koji su njoj bliži i koji joj vode.

Tuđe u meni ( Prilog 11 – II Stih na ledu )

Ponekad iz sjećanja izvičem po neki obris žene. Po neko ime. Tek da bih ispleo neku misao, za koju će neko pomisliti da je uspomena. Pa naspram toga iz ništa ispletem niiti koje bih da osjetim kao stvarne. Da bih sebe osjetio stvarnim naspam onoga kako me drugi vide. I odbranu onoga muskog u sebi.
Imaginacija postaje stvarna, kada je ljudi prihvate kao dio tebe. Ali samo ti znaš da ta stvar-nost nije realnost. Ili zato što je prošlost ili zato što je van istine da je uopšte i bilo.

Te sve riječi koje izustim, najednom osjetim kao ispisani stih na stakleno/providnom ledu koji se skupio na površini vode, koji sunce obasjalo i počelo da topi. Ako jače obasja istopiće ga, ako je dovoljno jak led, neko će da ga gazi, Do trena dok ga ne slomi.
Ne znaju oni, koji čuju što govorim, da to od želje za nekim krojim. Od želja za nekim za koga sam uspavan u prsima, ili izmješten negdje gdje me vrijeme izmjestilo.

A možda bi bilo drugačije, kada bi se ona sjetila mojih ruku. I šutnje. Kada bi se sjetila, koliko više smo tada osjećali u šutnji, naspram onoga što sada govorim i sjećam se. Ne sjeća se, samo zato jer tada je bila žena koja voli šutnju i moje misli koje sam ćutao. Nije imala potrebu da čuje, nego da ih sluti. Oboje smo.
Takva slutnja je bila ideal. I ostao sam mu vjeran. I ona je. Samo je prestala da ga se sjeća poslije mene,i pustila da umire u njoj zajedno sa mnom. Vidio sam to u njenom pogledu nakon grubosti koju sam joj dao, umjesto odgovora na postavljeno pitanje, zasto nestadoh. Neko ko je dolazio ju je zadržao da ne zaplače. I nek nije plakala, bar mi je prećutno rekla da me voli još.