Category Archives: Umjetnost i kultura

Promocije Knjige “Jedan dan jedna misao”

U Sarajevu su od 27.-29. jula održani ” 8.KNS Međunarodni književni susreti -2017 “u organizaciji KNS “Nova svjetlost“, Sarajevo u Međunarodnom centru za decu i omladinu “Novo Sarajevo“, pod pokroviteljstvom opštine Novo Sarajevo.

U ambijentu izložbenog prostora sa jubilarnom postavkom fotografija povodom deset godina književnih susreta, okupljene književnike i publiku je u ime organizatora pozdravio Ibrahim Osmanbašić, predsednik Udruženja “Nova svjetlost“.
Međunarodne književne susrete je otvorio dobitnik nagrade “KNS Pero“ za 2017 godinu, nagrade koja se dodeljuje mladim autorima za neobjavljenu knjigu, mladi pisac iz BiH Ishak Kuljančić.

Nagrađena knjiga poezije “Jedan dan jedna misao” Ishaka Kuljančić, izabrana za nauspješniju knjigu mladih autora iz BiH, imala je svoju promociju 29. jula. Promotori su bili Mersida Sadiković Osmanbašić i Ibrahim Osmanbašić.

Tuđe u meni ( Prilog 12 )

Tek sa svojim snovima nasamo možeš biti najdublje ono što jesi i što želiš biti. Ili bar sa nekim ko te podstiče da to budeš. Kod kod mene je to ono do gdje me put vodi, ili put koji sanjam. Pokušao sam da dokučim tu osobu u sebi, maštom i snom, i stvorio sam sliku , koja me razbuđuje i održava mi duh. Pokušao sam zamisliti takvu osobu, ženu, koja će me činiti i podsticati da budem najdublje ja, i uspio sam.

devushka_na_zerkale_yapfiles.ru

Uspio sam za toliko, koliko sam mogao karakter da ispolljim u sliku i mislima unutar sebe. Razigrana žena, bijele kože i dječijeg smijeha i poleta. Ona ne pravi želje, ona im kreće kada ih zamisli. Dječje nesputanosti i slobodeu sebi koju živi i prosipa oko sebe, čineći druge slobodnim, odvojenih od svega što ih sputava da budu samo ono što duboko u sebi stvarno jesu. Ona je žena koja voli tako što se raduje nečijem postojanju. Vidio sam u njoj da je pravo i jedino iskreno voljenje to.
Tek sam možeš biti poseban. Sa drugima i među drugima si običan, ili po zlu samo čudan.sa njom u sebi sam naučio kako najdublje biti svoj i nono što želim biti. U tome i jeste posebnost svačija, a tek kada s nekim mozeš ostati poseban kao sa svojom dubinom i mislima, tek tada možeš biti siguran da je to ona osoba zbog koje postojiš, a ti ona osoba zbog koje ona postoji, ako umiješ da joj pružiš njenu sopstvenu dubinu, da je sa tobom živi, kao što je zivi u sebi, i sama sa svojim mislima . snom i maštom.

Tuđe u meni ( Prilog 11 I,II ) Ishak K. Legal

Tuđe u meni ( Prilog 11 ‑ I )

Svo moje sjećanje izniče iz onoga što želim sada. Tako i slike iz prošlosti i sjećanja biram naspram naspram želja i prekrajam. Ne bih mogao da se zakunem ali ponekad ne mogu ni u čemu da iskopam nešto loše i ružno, za što bi neko trebao da mi se izvine ili traži oprost. Češće nalazim koliko sam dobroga mogao da uzvratim nekome ali nisam znao kako u tom trenu. Možda da sam drugačije razmišljao ili sam, možda, manje dobroga u tim ljudima vidio tada nego što vidim sada sa ove tačke gledišta. Ono u šta bih mogao da se zakunem je da ljudi u svojoj prirodi su postali i postoje i opstaju na tome da „osjećajem“ pamte uglavnom samo dobro iz onoga što su proživili. Time i željom za lijepim opstaju i grade ono što je lijepo.

Kada se ta slika čovjeka promjeni ; promjeniće se i lice svijeta i lice ljudskog bića. Tu će biit kraj svijeta. Makar kraj svijeta u samom čovjeku.
Zato ne želim da se mjenjam, jer ono što uznajem o tome mi govori da ispravno i prirodno u meni, osjećaj još živi, makar on nekome, ili nekada poslije, i meni sammom, se pokazao kao pogrešan. Sada i do sada me je činio živim i življim i davao mi snagu za pletenje ljepših snova, koji mi olakšavaju bitisanje i rađaju snagu da vjerujem da mogu da ih nazrem i putujem prema njima.

Snove, često, ne čini čin ostvarenja nego putovanja. Ostvaren znači odsanjan san. Kao kada bi kraj plesa bio cilj plesanja, ne bi bilo uživanje plesati.

dream-control-expectations
Sve svoje snove ili sam ostvario ili i dalje ostvarujem. Možda bi preciznije bilo reći da oni i dalje traju, valjda zato što sam uvijek uz ljepotu sanjao i put do ljepote. Tako mogu da osjećam ljepotu kojoj težim, pa i vjerujem onome što osjećam. Nemaju moji snovi mnogo idile, valjda što sanjam i put,  pa tako da ne prestaju i kada najmanje postoje , kada kada me uruše i uzmu snagu neke druge stvari. Nemaju moji snovi idile i zato jer idila počiva na onome što ne poznajemo, a ja poznajem šta želim i uvijek je to s dozom rezerve jer nikada ti snovi ne uključuju samo mene i uvijek je u  sanjanje uključen neko drugi jer su drugi vezani za nas, u najmanju ruku, koliko i snovi koje sanjamo.Zato u sanjanju mora biti doza rezerve koja je dio nečijeg tuđeg sna.

Van čovjeka ništa nije moj interes, jer vjerujem da jedini razlog postojanja smo jedni drugima. Svi postojimo zbog drugih ne zbog sebe pa zašto onda da ne tražim to nešto ili nekog. Znam da postoji jer znam da ne bi ja postojao ili ne bi postojao taj san. Vjerujem da postoji pa zato želim sobom i svojom sviješću da dokučim to postojanje.

Nije mi teško naspram sebe i svojih snova zamisliti i odsanjati tog nekog, ali ga ne sanjam nego samo težim. Slika te osobe, žene, je slika van snova, ali nepotpuna, i kada bi se desilo sretanje nje slika bi bila potpuna. Ta slika je nepotpuna, pokretna, koja pomjera snove i usmjerava ih u pravcima koji su njoj bliži i koji joj vode.

Tuđe u meni ( Prilog 11 – II Stih na ledu )

Ponekad iz sjećanja izvičem po neki obris žene. Po neko ime. Tek da bih ispleo neku misao, za koju će neko pomisliti da je uspomena. Pa naspram toga iz ništa ispletem niiti koje bih da osjetim kao stvarne. Da bih sebe osjetio stvarnim naspam onoga kako me drugi vide. I odbranu onoga muskog u sebi.
Imaginacija postaje stvarna, kada je ljudi prihvate kao dio tebe. Ali samo ti znaš da ta stvar-nost nije realnost. Ili zato što je prošlost ili zato što je van istine da je uopšte i bilo.

img_3518

Te sve riječi koje izustim, najednom osjetim kao ispisani stih na stakleno/providnom ledu koji se skupio na površini vode, koji sunce obasjalo i počelo da topi. Ako jače obasja istopiće ga, ako je dovoljno jak led, neko će da ga gazi, Do trena dok ga ne slomi.
Ne znaju oni, koji čuju što govorim, da to od želje za nekim krojim. Od želja za nekim za koga sam uspavan u prsima, ili izmješten negdje gdje me vrijeme izmjestilo.

A možda bi bilo drugačije, kada bi se ona sjetila mojih ruku. I šutnje. Kada bi se sjetila, koliko više smo tada osjećali u šutnji, naspram onoga što sada govorim i sjećam se. Ne sjeća se, samo zato jer tada je bila žena koja voli šutnju i moje misli koje sam ćutao. Nije imala potrebu da čuje, nego da ih sluti. Oboje smo.
Takva slutnja je bila ideal. I ostao sam mu vjeran. I ona je. Samo je prestala da ga se sjeća poslije mene,i pustila da umire u njoj zajedno sa mnom. Vidio sam to u njenom pogledu nakon grubosti koju sam joj dao, umjesto odgovora na postavljeno pitanje, zasto nestadoh. Neko ko je dolazio ju je zadržao da ne zaplače. I nek nije plakala, bar mi je prećutno rekla da me voli još.

 

Tuđe u meni ( Prilog 7 )

Sjećanja postoje samo radi nas, ne da bi se o njima govorilo. Bar ne radi suštine koju stvarno imaju u nama. U njima je jedan dio smisla bitisanja, koje samo po sebi mora imati ljepotu da nas bitisanje ne bi progutalo i osakatilo da doživljavamo i živimo sebe i ono čemu se predajemo. Najveći značaj sjećanja, uspomena, je u dodiru sa tuđim uspomenama. Uspomenama onih zbog kojih ta sjećanja i postaju uspomene.
Time se čuva ono što ne postoji više, makar to samo vrijeme bilo.
Nekada u tim sjećanjima su i osobe koje smo izgubili, ili koji su bili nešto drugo, makar samo u našim očima onakvi kakve pamtimo, ili kakve smo željeli da budu. To su naši ideali, za koje smo gradili sebe, naspram snova koje smo sanjali i u kojima smo gradili te ljude u našem mišljenju o njima.
Pretpostavljanje i stvaranje snova o ljudima sakuplja snagu za ljubav u nama prema njima ili sličnim njima. Baš kao što volimo i stvari i događaje i doživljaje koji su slični našim željama i našim snovima.
To je samozavođenje. To je najčešće sjeme razočarenja koje se kasnije iznikne, pa nas otruje ili slomi.
Sreo sam se mnogo puta sa onima koji su, po meni na pogrešan način, bez ikakve rezerve pleli mišljenje i iscrtavali slike ljudi do kojima im je stalo. To je tako apsurdno. Tako naivno i djetinje, u najljepšem smislu. Jer je to trag čistih misli prema nekome u onima koji stvaraju idilične slike. Valjda jer vjeruju u najbolje u nekome.

Tuđe u meni (prilog 2)

Nema nista tužnjikavo u mojim pričama. To je čežnja moja, ali u vašim očima ona jeobojena vašim sažaljenjem. Zato vam i govorim sve na ovaj način. U meni tuge nema, a vi mene žalite, a istina je da ja izvlačim vaše tuge da ih vidite. Možda zlobno od mene kvariti vam sliku vas. A vi samo kada bi tiše me slušali, i osjetili mirnoću u mom glasu, vidjeli bi pravu sliku mene.

Previse visoko gledam u nebo, a istim pogledom previše široko gledam svijet. Čak i u nebeskom plavetnilu, posebno noću, mogu da pogledam dubine vode u koju sve manje svijet gleda. Zato kada govorim sam sebi se činim previse uopstenim, pa čak i da sam sebe opravdavam, pomislim.

Ne želim radi svijeta da se odvojim od sebe niti radi sebe da se odreknem svijeta. Zato govorim drsko. Zato govorim samo asocijativno. Zato prećutim najljepše što bih volio da kažem.

Riječi su vrijednost u tuđim ušima. Ja riječima ne mogu  učiniti svijet sretnijim i ugoditi mu. Tako i ne trudim se nahraniti ga. Iz zdjelice hurmi ne mogu nahraniti vojsku, ali mogu gladnog prosjaka. Makar to bio ja.

Sve najljepše i najmudrije  što bih pričao, ljepše i smislenije zvuči kada se ispriča jednom biću. Zato samo  kada san prinuđen izgovaram ono što je već kazano prije, takoreći za svakog pojedinačno biram posebne i drugačije riječi. U tome je čarolija i sjeme iz koga izniče cvijet, jer ga sadim u odabrani grumen zemlje. Ako bih sjeme bacio u zrak da ga vjetar zasadi, prvog proljeća iznići će cvijet a već slijedećeg iznići će korov. Tako rastu riječi u ljudima.

U starosti neba

 

 

Ozbiljnost čoveka se meri
danima utošenim za brigu o drugima
i vidljivošću zapostavljenosti
sopstvenog života.

Imati svoj život, to je privilegija
kao i podrška opoziciji
na već izgubljenim izborima
za šefa izgubljenih duša.

Groblje trepavica treperi od mesa
trulog i sa zemljom sraslog
u činu propadanja, kao jedinom izlazu
iz zaborava pamćenja na revoluciju.

Dečaci se igraju sa devojčicama
obešeni za grane egzistenicje
dok kultura nepostojanog naroda
nameće zakone i pravila života
po kojima je čast izgubiti glavu prvi
u igri bez prestola.

Komarci su odavno oboleli od naše krvi
mušice nemaju na šta da slete
samo nas medjusobni pogledi još čine živima
pogledi kojima koljemo jedni druge
u Velikim umetničkim delima.

 

 

David Milutinović

VI čulo

Godine 2011., u okviru Muzičkog festivala “Cantat” u Novom Sadu, nastupila je grupa “ZAZ”. Svojom muzičkom harizmom i autentičnim ženskim vokalom, naše “VI Čulo” je zaslužilo provolegiju da nastupi kao predgrupa ovom neverovatnom francuskom bendu.Evo par autorskih numera kojima smo napravili uvertiru u sve ono što je grupa “ZAZ” kasnije priredila!

Ostalo mozete poslusati ovdje 

Facebook Link

Youtube link 

Baklja na vrh pješčanog brijega

Tako malo i tako iznenada sve plane. Pretvori se u treperenje svijetlosti i toplote. Kad od toga strahuješ, osjećaš da ti je duša kao žica na gitari. Ali jedina ostala. I to s najnižim tonom. I u strahu da ne punke, takoreći i ne smiješ da je dirneš. A poželiš pjesmu.

Volio bi da znam svirati pa da opjevam strepnje. Kako samo strepim od pogleda na tvoje lice. Mirno i spokojno a tako uznemiri požude i nemire, koje ni najhladnije i najtamnije tamnice ne mogu ugasiti.
Htjeroh uporediti zanos koji slutim u sebi, sa zanosima likova iz romansi, ali mi baš neukusno i nedostojno uzdizati nečiju priču naspram onoga što može u meni da se pokrene. U trenu požurim prema tebi. U trenu zastanem i vratim se sebi. U trenu dajem svijet, u drugom se otimam od svijet, i dajem ti ga cijelog i izmičem se iz njega, da bih gledao te kuda zalaziš i kako me tražiš.
Volio bi da umijem baš jutros da ti opjevam pjesmu i u sve do sada napisane naslovim tom pjesmom. Stvarno bi to bila pjesma „baklja na vrh pješčanog brijega“ ili „svjetionik u pustoši nekog mora“.Kad bih samo umio.

Ne strahujem ja da ću sebe izgubiti. Bar ne koliko strajujem da se u tebi ne izgubim ako me uzmeš.
Strahujem da me ne išćeš, iako čujem glasove, iako osjećam zov. I svakim novim tonom vidim slike koje vidjeh u trenu kada se moje oko spustilo na tvoje usne. I sve oko mene stvara flashback usana. Onda se zaustavim, uplašim se sopstvenog srca kad zatutnji toliko da osjetim da mu kisika zafali pa krene van i osjeti ugodno gušenje ispod jabučice na vratu.

Posljednja pjesma

Tekst: Ishak Kuljančić
Interpretacija: Anel Herzog Sivrija
Pozadinska muzika: Undergorund tango – Goran Bregović

Posljednja pjesma

Danima kanim posljednju pjesmu ispisati
Ne samo posljednju tebi
Nego posljednju i sebi
I svima onima u meni

Opjevavati se može samo
Kada te pjesmom hrane i poje
Nadom kada odišu i tebe namirišu
Tada pjesma koja se piše
Sobom zamjenjuje vrijeme

Čuo sam jednom pjesnika kako govori:
„Na svijetu smo sami i ničiji”
Tada sam to strahom doživio
A sada jadom
Što ne mogu da se dam
Jer jača je ta želja da pripadam
Od slobode koju dobijam.

Sloboda je meni okov i
Neusmjerenost je moja pokora

Posljednju pjesmu pišem evo
Posljednja
Što je ključ
Koji zatvara i otvara jedno vrijeme
A svaku drugu kada bi napisao
Bila bi predmet koji
Skrnavi okna vremena
Koje zaključih i zaključah pjesmom

Čuo sam mudraca kad veli:
„Čuvaj pripadnost u sebi
Ne doživljava se često
Obično samo jednom
A svaki slijedeći put je samo
Imaginarna slika prvog
I svaki put je blijeđa i bezbojnija
Pa do sivila tako”

Zato neću prve pjesme i prvu pripadnost
Prebajati i osivljivati
Prepjevavanjem nečega
Što je od mene otpjevano već

Ti si rodila pjesnika u meni
Tebi i pripada
A večeras je jasno da si ga odbacila
U polovno
Gdje su klovnovi iz ljubavnih tragedija
Što sada sirovost prodaju za zvanje i ime.