Tako malo i tako iznenada sve plane. Pretvori se u treperenje svijetlosti i toplote. Kad od toga strahuješ, osjećaš da ti je duša kao žica na gitari. Ali jedina ostala. I to s najnižim tonom. I u strahu da ne punke, takoreći i ne smiješ da je dirneš. A poželiš pjesmu.

Volio bi da znam svirati pa da opjevam strepnje. Kako samo strepim od pogleda na tvoje lice. Mirno i spokojno a tako uznemiri požude i nemire, koje ni najhladnije i najtamnije tamnice ne mogu ugasiti.
Htjeroh uporediti zanos koji slutim u sebi, sa zanosima likova iz romansi, ali mi baš neukusno i nedostojno uzdizati nečiju priču naspram onoga što može u meni da se pokrene. U trenu požurim prema tebi. U trenu zastanem i vratim se sebi. U trenu dajem svijet, u drugom se otimam od svijet, i dajem ti ga cijelog i izmičem se iz njega, da bih gledao te kuda zalaziš i kako me tražiš.
Volio bi da umijem baš jutros da ti opjevam pjesmu i u sve do sada napisane naslovim tom pjesmom. Stvarno bi to bila pjesma „baklja na vrh pješčanog brijega“ ili „svjetionik u pustoši nekog mora“.Kad bih samo umio.

Ne strahujem ja da ću sebe izgubiti. Bar ne koliko strajujem da se u tebi ne izgubim ako me uzmeš.
Strahujem da me ne išćeš, iako čujem glasove, iako osjećam zov. I svakim novim tonom vidim slike koje vidjeh u trenu kada se moje oko spustilo na tvoje usne. I sve oko mene stvara flashback usana. Onda se zaustavim, uplašim se sopstvenog srca kad zatutnji toliko da osjetim da mu kisika zafali pa krene van i osjeti ugodno gušenje ispod jabučice na vratu.