Atropinska ili anatomski zagrljaj…

Što štampati zamagljenim umom

 

jednom sam ti na staklu nacrtao 

 

zahvalnicu za buđenje damara

 

priznanicu za utaženu vučiju glad

 

progoniš me

 

i kad mi se trepavice združe

 

crtam akt u zanosnu luđaka

 

kad god saznam da te moram isprati iz sebe

 

siđem našoj skrivenoj rijeci

 

plakao bih kad bi znao činiti suzu

 

il iz jednog oka krene

 

i zamisli me kako sam samo pola čovjeka

 

samo se nasmijem čovjekomrzcu što je u tebi tražio daha

 

ipak su za anatomski zagrljaj trebale  dvije duše iste pjene

 

nek si mi ubila predodzbu o raju

 

od srca ti dadoh pogužvanu stranu

 

nisi imala za vidanja dana

 

niti da ga okrećeš na pravu stranu

 

nadvirim se nekad nad pisma starijeg  đavla mlađem

 

i znam kako si upila znanje starog gada

 

možda bi anđelom bila da nije opasno raširiti krila

 

prepisat ću ti strah  kad god te poželim opravdati za bol

 

ako ponovo siđemo skrivenoj rijeci

 

ponesi onu atropin siretu kao što donosiš laž

 

ako ponovo odlučiš da me ugušiš krivim pogledom i zgrušaš  krv

 

siretu mi grubo u pogužvano srce daj…

 

Sanja Ćurković Grebenar

 

 

 

 

 

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *