Što štampati zamagljenim umom
jednom sam ti na staklu nacrtao
zahvalnicu za buđenje damara
priznanicu za utaženu vučiju glad
progoniš me
i kad mi se trepavice združe
crtam akt u zanosnu luđaka
kad god saznam da te moram isprati iz sebe
siđem našoj skrivenoj rijeci
plakao bih kad bi znao činiti suzu
il iz jednog oka krene
i zamisli me kako sam samo pola čovjeka
samo se nasmijem čovjekomrzcu što je u tebi tražio daha
ipak su za anatomski zagrljaj trebale dvije duše iste pjene
nek si mi ubila predodzbu o raju
od srca ti dadoh pogužvanu stranu
nisi imala za vidanja dana
niti da ga okrećeš na pravu stranu
nadvirim se nekad nad pisma starijeg đavla mlađem
i znam kako si upila znanje starog gada
možda bi anđelom bila da nije opasno raširiti krila
prepisat ću ti strah kad god te poželim opravdati za bol
ako ponovo siđemo skrivenoj rijeci
ponesi onu atropin siretu kao što donosiš laž
ako ponovo odlučiš da me ugušiš krivim pogledom i zgrušaš krv
siretu mi grubo u pogužvano srce daj…
Sanja Ćurković Grebenar