Kao dječak sam u sebi stvorio sliku djevojke. Žene. Lepršave i slobodne poput djeteta. Sa promuklim glasom, a neiscrpnim glasom, kako pjeva ciganske pjesme, trči, igra i vrišti bez prestanka, i kada god poželi, bez da se je sputava ičiji pogled ili prisustvo.
Dal’ sam načuo ili sam saam sebi stvorio sliku o ruskim ciganima, čije su žene imaju kožu bijelu kao ruska zima, i koje putuju karavanama bježeći od sibirske zime, prateći vukove, od Sibira do Crnog mora. Koji nikada ne zalaze u gradove, nego se nastanjuju u poljima bilo gdje da ih zatekne noć. Ciganske čerge su za sve koji sanjaju o ciganima, za sve one koji ne žele da se odvajaju od otvorenog neba.
Ja ustvari ni je znam da li postoje ruski cigani i da li su bijeli, kao sto ja zamišljam tu ciganku. Ne želim ni da znam. Za sebe ću sam da ih stvorim. I neka me niko o tome ne pita. I onako sam dovoljno pritajen u sebi, i toliko malo znam reći. Pa cak i ciganki bijelog lica kada bi se pojavila. Pretvorio bih se u šutnju.
Već znam taj osjećaj tako dobro da sva čuda svijeta nisu dovoljna da promjene taj rascjep uma. Kada se toliko dobro se sazivim sa snom da je svaki govor kao sam sebi da govorim.
Zamislim se pored nje, naspram ovakvog kakav sam. I sve što bih da tada kažem je previše daleko da bi se reklo. Previše daleko i duboko u meni da bih dokučio. Kao voda u dubokom bunaru nad kojim se nagnem i osjetim kojom svježinom mi studen prosjeca lice, i ne mogu da zahvatim vode i iz dlanova joj pružim da iz njih pije.
A ona cijelo  more svježine   u sebi… Ali slatko more obgrljeno nesprestanim  pomjeranjem vjetrova  koje ne može, kako ni ja, da dohvati u tom trenu i napoji me  ili za mene se u vjetar vine pjesmom.

To je šutnja koja lebdi težnjom predaje. Slatko boli. A riječi, onako, van pjesme  postanu olovno teške a zlatom se oboje se smijehom daju  dok kapi pljuska nas ne natjeraju da trčimo preko blata do čergi.
Zamislite samo  kako bez riječi i dodira, čak i bez sigurnost u postojanje, čovjek se preda. Zamislim da se predam.