Govor je najčešće opravdavanje nemoći da se dostigne san i ono čemu težimo,  čemu se dajemo i od čega mremo. Šutnja je uglavnom uzvišeno držanje pred ljudima. Baš zbog toga ljudima je stalo da što više govorimo, da bi izbjegli neugodnost šutnje, ali ipak s druge strane, ljudi žele da čuju utjehu za ono što njih tišti, a nemaju hrabrosti kao ni vi da govorite o tome. I oni se raduju takvim razgovorima. Makar samo da spoznaju da nisu jedini u muci.
Prijatelji su drugačiji, na svaki način će da pokušaju da ospore vaše tuge, htijući da vam u vama pokažu sve najljepše vaše koje će da vas uzdigne iznad vas samih.
A vi tragate za onima kojima ni za jedno ni drugo, i lagodnost i nelagodu, ne treba govor, nego smijeh ili pogled i dodir koji od toga prećutanog napravi makar dramu, koja će da izrodi drugačije složene crtice vremena kojima se neprestano posvečujete, gradeći dane od ničega, u ugodno sjećanje.

Sjećanja nikada nisu savršana sa nama u glavnim ulogama. Glavne uloge uvijek su drugi. Oni koji nalakše nas podignu i spotaknu, koji nas uzdignu i održavaju. Gdje je tu ljubav, ako san i, poslije uspomena su od naših ruku u nama ispleteni i držani. To treba da su tuđe ruke, tuđi prsti, tuđi dlanovi. Čuvari našeg duha su to. Ma koliko dugo da su bili u tome. Ono što naprave zdravo srce treba da zadrži i očuva dok drugi neko ne usudi se da preutme gradnju toga u nama. A koliko se te osobe zadrže u našim životima pitanje je koliko mi u njima sagradimo nečega  što drži i čuva njihov duh.

Taj spoj je nesvijesna težnja postojanja bića. Prirodno u nama nastanjena, samo izmišljenim definicijama sklonjena u drugi plan, i iz otuđujuće sebičnosti izgubljeno iz osjećaja i razuma. Ta težnja je ono što je ljubav u nama, i što čini istinsku ljubav.

Ljubav je snaga duše, duha ili našeg bića. Kako god. To je snaga prihvatanja ili odbijanja ili nastojanja da se dopire do onoga što nas gradi u nekome ili u nečemu. To je snaga građenja nas u postojanju.
Drugačije zauzimanje za ljubav uvijek je lakše opisati, i uvijek se ima više reći, jedino se drugačije ne može potpuno osjetiti. Tada ljubav, iz slabosti onoga ko se tako vodi, okrene drugo lice: mržnju. To je istinska slabost. Istinski nedostatak čuvara duha, nedostatak tuđih dlanova i prstiju koji grade i zadržavaju da se ne sruši dio bića koji ga čini onim kakvim je zadovoljan sobom.