svako ima neko mjesto
gdje ljetuju zaboravi
u kutiji
na ormaru
skriva prijesto
svojih tajni

nisam ja čovjek od uspomena
u džepu sa sobom da ih nosim
ne treba meni kruna stara
zar da starim se ponosim

dovoljno mi ovo sad
kao da sutra ničeg nema
smatram da vremena
su vremena
u dva trena
sve izgubiš

tek na jedno slovo
uzdahnem pa se sjetim
posvetu na dnu papira čuva
-sa ljubalju bjelini dušu crtaj-
jedno malo S riječi gura
pa svako naredno mi slovo
kruna
zasipaju trnci i trenuci
nisam Bog zna neki junak
kad teže slovo nego vuci

nit sam čovjek od uspomena
u džepu sa sobom da ih nosim
moje prijesto prazna slovarica
i posveta reda radi
jedno S ukrivo zakovano
što ne uspje srce da mi vrati.