„ Ne znaš ti kakve su mene nevolje snašle, i šta me tjera na ovo. Pišem jer moram. Ko čitati bude htio s razumom povraćenim neka riječi guta. Možda nešto i za sebe nađe.
Idris Herceglić, moj brat…brat Faruka Herceglića, pređe na Drugu Stranu neočekivano i ostavi me nedorečenog u razgovoru sa sobom samim. Halal mu bilo. Meni je samo zbog matere, da ne ode za njim, pa da me i ona ne ostavi nedorečena. Halal joj bilo evo odmah, jer ne znam ja hoće li moj vakat uranit, i doć’ nutrina do grla prije njoj njena. Ja sam na Idrisa navik’o, a rano mi odviknut’. Čovjeka samo oči vežu za Ovu Stranu, i ono što ne vidi i nema ga, koliko god slušao o tome. Idrisa nema, pa kako ode, meni odsječe dio mene. Njoj odnese sve.
Te noći mjesec je gorio, a uz njega gorjele su i duše usplahirene. Od tog sjaja misli pomahnitaju, i krv nabubri. Uzavrela takva u njemu natjera ga na hajvanluk. Ne može me niko ubijediti da je insan onaj ko drugome život krade. Idrisa sasječe pogan ljudska, sjekirom, s leđa… hinjavo i kukavički s vrata žile mu pokida, i ostavi da to čedo od mog brata leži onako u blatu preko noći. Paščad su oblijetala okolo, srala i pišala pored. Idris je ostao čist u tom blatu, jer obraza bijeljeg u ovom kraju nema!!! Mati ga našla ujutro čuvši živinu kraj kuće da se skuplja. Na mjestu je ostala ukopana, a nju takvu-nađoh ja. Iz sebičnosti ću reći, ali bolje što ga ona pronašla prije mene, jer ko bi joj na oči. Trebalo bi objasniti da brata mi nema, da je sada Tamo. Ovako je vidjevši ga od jecaja, tuge svoje u sebi pokopala. A da sam ja prenio vijest o Idrisu, tuge bi svoje utapala dugo u noć i teško da bi stala.
Ovom ću sjekirom sasjeći nečovjeka, pa ću nečovjekom postati. Isto k’o što taj nečovjek sasječe najboljeg među nama. Na sve u životu oklijevah, pa i ne dočekah, u ovome sada gdje žurba me nagoni, oklijevanje moje život bi mi možda spasilo, pa bih možda…možda dočekao dan da nagon mi se krvnički smiri. Oklijevao bih i čekao, kada bi želudac mogao svariti to djelo gnusno, a grudi podnijele raspuknuće. Dotle mi je došlo, da zaždijem prste ove pod rebro i rasporim kožu ko svileni čaršaf. Dotle…
Dok sam još pri pameti reći ću…mhm..pri pameti… gdje li onaj izgubi pamet pa mi ovaj zulum učini. Možda i njegov brat ili sin bude pisao razloge svoje kad na mene krene…dakle dok sam pri pameti reći ću…“
-Da je mir nebeski na tebe Faruk. I da ti se očaj u srcu u toplinu pretvori, ne bi li uvidio da tako mora biti i da ćemo jednom svi Tamo.
Faruk je stao sa perom, prekinut glasom prijatelja, ali ne i sa mislima. Grubač mu reče istinu, a istina se uvijek teško primi. Iz poštovanja prema čovjeku koji se stvori pred njim, jedva da je smogao snage za blagi osmijeh. Presavio je riječi, pa što od tuge što huje odmahnu rukom i prešutno se složi. Grubač jasne znakove poznade, te ne rekavši više išta klimnu glavom i ode.
Prohtjevi ničiji ne čekaju moj Grubač, jer čovjek ne čeka sebe sama. Niti hoće tog istog sebe sama da zaustavi. Zna da ne valja, i ja znam da ne valja, ne valja ni ovo što ću da učinim, ali sebe sama zaustaviti ne mogu, a da ti kažem…ne usudim se pomisliti. Ne bih podnio tvoje oči da prodiru pri svakom pogledu. Ne bi ti, znam, ali u mojim očima bi…i ta slika mi iz glave ne izlazi. Okreni se bar, pa da ti mahnem da priđeš. Možda bih ti rekao da u meni nečovjek se rađa, i da me Idris u razgovoru ostavi nedorečena sa samim sobom, pa ovo što činim radim samo radi spoznaje. Jer kako razgovor završiti sa nekim koga nema. Ja drugo rješenje ne vidim. Okreni se Grubač kad te molim, jer meni su usta presušila od riječi koje ne izgovorih, žedan sam razgovora… žedan sam te šutnje među riječima. Ti znaš da do Idrisa jedino si ti još bio prisutan za stolom mojim. Okreni se Grubač, ne bih li ti se ispovidio, pa da me kutarišeš ovih nagona. Okreni se…prepoznat ćeš na meni da nisam ja – ja…već da to pomahnitale misli vladaju i da oklijevanje miruje, a da se pogani žuri. Okreni se, Grubač kad te molim…
Pa da jecaj ispustim, ali ništa…pa da čuje, ali ne mogu…presušilo u meni sve nakon Idrisa, Grubač. Ničije ime više dozvati ne mogu.
Grubač je poštujući odluku prijatelja nastavio putevima svojim, a Faruk je i dalje u sebi kidao sebe, vrišteći nečujno za ljudsko uho. Kraj njega vakumirina tišina, u njemu rupa crna, bezdan, potonuo čovjek na izvoru raspuknuća svog.