Korak ( Spoznaja VIII )

Ne umiješ ti sam sa sobom nasamo biti, čim naučio ništa nisi. Ne umiješ ti ni da govoriš, čim ti riječi kraj drugih padaju k’o kap koju oblak pljuje. Ne umiješ ti da šutiš, da umiješ i govorio bi. Ti izgoniš iz sebe, sebe sama. Misliš da umiješ…ali ne umiješ…

Nad tobom će neko nekad, nad glavu tvoju, nataknut kamen, i poda te podbit jedan manji. Pa će te pokrit zrnom. I to zrno tebi takvom bit će teže već sve tvoje godine zrnu nad njim što si hodio. A onaj kamen kad ti privale, tebi takvom bit će teže već sve rijeke kamenu nad njim kojima je tonuo. Ne može kamen potonut dublje od čovjeka nikad! Njima će taj kamen i to zrno biti tek to, kamen i zrno, jer ne znaju ono što ćeš ti znati. I bit će im lako za nosit. A tebi će taj kamen činit se kao da se samo nebo strmoglavilo nad tobom, i ono zrno kad padne jedno za drugim kao da ti prsa zvijezde primaju. Vidjet ćeš da vremenu ni vrijeme pobjeći ne može i da ono kao takvo vječno nije. Noć će pred zorom uvijek uzmaći, i dan pred sumrakom, ali ti od sebe nećeš nikad ma koliko trčao u sutra. Uvijek ćeš sam sebe dočekati pa makar na kosti svoje tuđu kožu navlačio. I tuđa ko tvoja tijesna je kad ne umiješ raspoznati sebe u sebi.

Kuda žuriš?!

Pod kamenom će mjesto uvijek da te čeka.

Kuda žuriš?!

Tamo su tišine glasnije od svake riječi.

Ti misliš da umiješ…ali ne umiješ da hodaš putevima ovim čim ne strahuješ za korake svoje. Strahuj i za pedalj dok ti bahatost glave nije došla.

Kuda žuriš?!

Slijep si čim ti je draža ljepota onog sutra, od trenutka u kojem jesi.

Ti misliš da umiješ…ali ne umiješ sam sa sobom nasamo biti, čim u samoći tvojoj zahvale nema.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *