slušao sam kišu
kako nagriza nebo
i hiljade i hiljade kapi
nijedna ne pade za mene
nego za nju
bile su to suze
onih odozgo
voljeli su je
i u narodu
i na nebu
i ona je voljela njih
samo meni nigdje
ljubavi ne ostavi
i ne zna srce tvoje
kako je mrijeti
zbog ljubavi
koju ne spoznaš
a mrem
lako je slušati dobovanje kiše
na limenom krovu
ispod moga prozora
i lako je izbrojati kapi
odrediti nijansu sivila
koje mi zapliću u kosu
i stavljaju na oči
kiši već danima.
lako je to podnijeti.
lako je i gledati u nebo
raskošno tmurno, bogato suzama
koje proljeva na nas otrgnute od sreće
otrgnute od ljubavi
otrgnute i bačene
lako je slušati muziku kiše
ali je teško podnijeti tišinu nakon nje
umro sam one noći
kada se kiša
stopila sa tišinom
a tišina postala glasna
poput bubnja
i nije mi žao
neba nagriženog
to anđeoske suze su
i nije mi žao sto umro sam
to valjda neki red je
žao mi samo što na nebu
ne bi nijedne kapi za me
i što ostale su jagodice
uskraćene dodira
kose kestena
netaknute
smrt je novi početak – kažu,
ili time postaje kad je kiša spere
tako da
uzimam svoj šešir za plažu
svoje sunčane naočale
i svoja bosa stopala
i plešem na groblju uspomena
(valjda ću ih tako dokrajčiti)
iz smrti se rađa početak
iz kiše se rađa pepeo
iz pepela se rađam ja
iako više ne plešem
jer tek trebam naučiti hodati.
zašto nemam kišobrana u ruci?
tako bih uvijek
kišu dočekao
gledajući beskraj
vječnost
tebe
jedino sam ti ja
mogao iscrtati lik na vodi
skakutajući po lokvama
prskajući prolaznike
svojim bojama
koji ništa drugo
do mrlje vidjeli nisu
i ne sramim se
ostajem danima slikajući
kad već tolika budala sam bio
da sačuvam barem jednu
fotografiju tvoje
neiživljenosti
ali i kad se sklonim ispod krovova
želim da ti budeš tu
sa suhim džemperom i šoljom čaja
i onim malim papirićem
davno ispisanim
kog sam izgubila
(ali bih voljela da ga još imam)
kad bi ispio okus ozona sa mojih usana
ne bih strahovala da će to učiniti besmrtnost
jer
to bi značilo
da nikada neću obući haljinu od nimbusa
i proliti sve one suze
dugo zadržavane
na prašumu koju ostavljam za sobom
i to bi značilo
da ćeš ti
zaista ostati zauvijek bez mene
(kao što možda već i jesi, tako sviraju ove kapi)
ništa se ne mijenja
opet sam ja
samo ja
a ti si ti
grizem se iznutra
na kamenu pisali su isto
da samo oni
koji mogu izdržati samoću
otkriju da rijeke teku uzvodno
a vode nizvodno
i da kada kiši
ti ne možeš a ja mogu
da razumijem
kakvo je to i koliko je to
razočarenje
za oblak
kada postane
voda
https://soundcloud.com/sivrija/tintom-obojeni-pljusak