Tag Archives: tintom obojeni pljusak

tintom obojeni pljusak

slušao sam kišu

kako nagriza nebo

i hiljade i hiljade kapi

nijedna ne pade za mene

nego za nju

bile su to suze

onih odozgo

voljeli su je

i u narodu

i na nebu

i ona je voljela njih

samo meni nigdje

ljubavi ne ostavi

i ne zna srce tvoje

kako je mrijeti

zbog ljubavi

koju ne spoznaš

a mrem

 

lako je slušati dobovanje kiše

na limenom krovu

ispod moga prozora

i lako je izbrojati kapi

odrediti nijansu sivila

koje mi zapliću u kosu

i stavljaju na oči

 

kiši već danima.

lako je to podnijeti.

 

lako je i gledati u nebo

raskošno tmurno, bogato suzama

koje proljeva na nas otrgnute od sreće

otrgnute od ljubavi

otrgnute i bačene

 

lako je slušati muziku kiše

ali je teško podnijeti tišinu nakon nje

 

umro sam one noći

kada se kiša

stopila sa tišinom

a tišina postala glasna

poput bubnja

i nije mi žao

neba nagriženog

to anđeoske suze su

i nije mi žao sto umro sam

to valjda neki red je

žao mi samo što na nebu

ne bi nijedne kapi za me

i što ostale su jagodice

uskraćene dodira

kose kestena

netaknute

 

smrt je novi početak – kažu,

ili time postaje kad je kiša spere

tako da

uzimam svoj šešir za plažu

svoje sunčane naočale

i svoja bosa stopala

i plešem na groblju uspomena

(valjda ću ih tako dokrajčiti)

 

iz smrti se rađa početak

iz kiše se rađa pepeo

iz pepela se rađam ja

iako više ne plešem

 

jer tek trebam naučiti hodati.

zašto nemam kišobrana u ruci?

 

tako bih uvijek

kišu dočekao

gledajući beskraj

vječnost

tebe

jedino sam ti ja

mogao iscrtati lik na vodi

skakutajući po lokvama

prskajući prolaznike

svojim bojama

koji ništa drugo

do mrlje vidjeli nisu

i ne sramim se

ostajem danima slikajući

kad već tolika budala sam bio

da sačuvam barem jednu

fotografiju tvoje

neiživljenosti

 

ali i kad se sklonim ispod krovova

želim da ti budeš tu

sa suhim džemperom i šoljom čaja

i onim malim papirićem

davno ispisanim

kog sam izgubila

(ali bih voljela da ga još imam)

 

kad bi ispio okus ozona sa mojih usana

ne bih strahovala da će to učiniti besmrtnost

jer

to bi značilo

da nikada neću obući haljinu od nimbusa

i proliti sve one suze

dugo zadržavane

na prašumu koju ostavljam za sobom

 

i to bi značilo

da ćeš ti

zaista ostati zauvijek bez mene

(kao što možda već i jesi, tako sviraju ove kapi)

 

ništa se ne mijenja

opet sam ja

samo ja

a ti si ti

grizem se iznutra

na kamenu pisali su isto

da samo oni

koji mogu izdržati samoću

otkriju da rijeke teku uzvodno

a vode nizvodno

i da kada kiši

ti ne možeš a ja mogu

da razumijem

kakvo je to i koliko je to

razočarenje

za oblak

kada postane

voda

 

https://soundcloud.com/sivrija/tintom-obojeni-pljusak