Unaprijed se zahvaljujem

pustinjaku od kog ću kupiti

luđačku košulju samoće

izliječiti će me kroničnih

bolesti navike

u njoj ću biti predmet poruge

izazvat ću napadaje smijeha

primitivnih fanatika

čudak će me zvati…

O vidim kako lijepa je

bez dugmadi emocije

uštirkane kragne patetike

izvezena koncem razuma

osigurat će mi kraljevstvo

pustinje gdje tišina umuje…

Pijan od velike količine

samokontrole istog trena

ću prestati biti pokusna lutka

za trening sićušnih velikodušnosti

i sakupljenih bijesova koje

opsesivne kučke  prekrivaju

u službenu nesebičnost…

Prestat ću biti žrtva

jeftine ljubavi

zaljubljenosti koja servira

svježe predodžbe o

zemaljskoj sreći na

pladnju nesreće…

Otvorit ću zrele oči

podignuti strasti  van

dometa naivnost

lagano zivotu stati

na rep koji ionako

ne postiže veću brzinu

od šezdeset minuta na sat…

U luđačkoj košulji samoće

gospodarit ću pustinjom

svojom u kojoj

čudak ću se zvati

dok tišina umuje…

Sanja Ćurković Grebenar 😉