odraz

jednom je čovjek ugledao svijet bolestan

i duše napaćene

teške

bez okova u redu

kako traže spasa kod onih

što spasiti ne znaju

i čovjeka zaboli

ovako

u stomaku odozdo krenu

i stade na sredini prvo jedna

pa druga ruka

stisnu i iscijedi mu dušu

zaboli ga dužina reda

nevjera

besramlje

pogan dah stajača

što kaleme Ime imenom

znaju-da vide ne žele

znat će- vidjeti morat će

oči će im nabubriti

zjenice rašire se

zakovani očni kapci

pred suncem  žarkim postavljeni

čekati će na svoj red

 

puče duša poput kosti

baš ko pašče kad zagrize

Jedan spas od bolesti

vidi reda kako gmiže

 

ka suprotnoj strani

doduše

 

i tu čovjeka do moždine zaboli

kroz rebra ruke uvukle se

najgori među njima

najboljim posta

kasno shvatio

na vrijeme vidio

Jedno Ime primilo se

pokajanjem kalemio

 

jednom je čovjek ugledao čovjeka

okrenuvši se desno ka prozoru

i ženu koja nije svoja

kako nad njim bdije

gađala ga je znojem

sa njenih oluka lije

i pršti vatra

sagori ih iznutra

u njima sve pravo do tad

sprženo je

upravo su naložili duše

okupani u sopstvenom vonju

dahtali su

hajvanu

obuzdaj se

i tad su mu šamar

nebeski svezali

u sebi odmah povratio je

ona bdije

on ne snije

to nisu njene oči

probudili su ga

ona smije

on krije

dozu razuma povraćenog

 

jednom je žena ugledala ženu

okrenuvši se lijevo ka prozoru

i čovjeka koji nije svoj

kako pod njom bdije

milovala ga je znojem

i osmijehom navučene ludosti

visila je nad njim

poput grozda bijele kraljice

prehlađena od ljepote

ovozemaljske

želi

žudi

žedna

daje sebe

već je

sagorila u vatri

potpaljenoj dušom

i tad su joj šamare

nebeske svezali

ne tiču je se

ovaj svijet – sve što vidi

nejasan je

bolji svijet – u magli

jednostavan

pred njom izgubljen

 

bilo je to u noći

kad su duše spoznale se

odraz ugledavši

zajecaše

 

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *