jednom je čovjek ugledao svijet bolestan
i duše napaćene
teške
bez okova u redu
kako traže spasa kod onih
što spasiti ne znaju
i čovjeka zaboli
ovako
u stomaku odozdo krenu
i stade na sredini prvo jedna
pa druga ruka
stisnu i iscijedi mu dušu
zaboli ga dužina reda
nevjera
besramlje
pogan dah stajača
što kaleme Ime imenom
znaju-da vide ne žele
znat će- vidjeti morat će
oči će im nabubriti
zjenice rašire se
zakovani očni kapci
pred suncem žarkim postavljeni
čekati će na svoj red
puče duša poput kosti
baš ko pašče kad zagrize
Jedan spas od bolesti
vidi reda kako gmiže
ka suprotnoj strani
doduše
i tu čovjeka do moždine zaboli
kroz rebra ruke uvukle se
najgori među njima
najboljim posta
kasno shvatio
na vrijeme vidio
Jedno Ime primilo se
pokajanjem kalemio
jednom je čovjek ugledao čovjeka
okrenuvši se desno ka prozoru
i ženu koja nije svoja
kako nad njim bdije
gađala ga je znojem
sa njenih oluka lije
i pršti vatra
sagori ih iznutra
u njima sve pravo do tad
sprženo je
upravo su naložili duše
okupani u sopstvenom vonju
dahtali su
hajvanu
obuzdaj se
i tad su mu šamar
nebeski svezali
u sebi odmah povratio je
ona bdije
on ne snije
to nisu njene oči
probudili su ga
ona smije
on krije
dozu razuma povraćenog
jednom je žena ugledala ženu
okrenuvši se lijevo ka prozoru
i čovjeka koji nije svoj
kako pod njom bdije
milovala ga je znojem
i osmijehom navučene ludosti
visila je nad njim
poput grozda bijele kraljice
prehlađena od ljepote
ovozemaljske
želi
žudi
žedna
daje sebe
već je
sagorila u vatri
potpaljenoj dušom
i tad su joj šamare
nebeske svezali
ne tiču je se
ovaj svijet – sve što vidi
nejasan je
bolji svijet – u magli
jednostavan
pred njom izgubljen
bilo je to u noći
kad su duše spoznale se
odraz ugledavši
zajecaše