Ne mogu reći da ovo što imam nije dovoljno, ali da imam mrvu više ovo sada bi bilo premalo. Živim u vremenu htjenja, kada je čovjek prodao svoje vrijednosti, smatrajući ih slabostima, da bi ostvario tuđe ciljeve. Jer, danas, oko tebe i mene, živi čovjek tuđih vrijednosti. Živim ja, i hoću još. Čovjek sam pa hoću, imam potrebe, a sada mi je potreban život. Bezbrižnost o mom pravu na njega. Da ne krpim dan za dan, žderući nadu u bolje sutra. Svijet oko mene koji postoji, baca me u očaj i stvara ogorčenje. Gorčina koju osjećam, kida mi svijest. Savjesti što je ostalo nudim vama na čitanje. Svijet oko mene koji postoji, u kojem životarim tjera me na bijes. Krv u meni koja kuha, od huje prži meni najbliže. Zbog isparavanja mojih riječi, rijetki su uz mene ostali. One koje je trebalo da sprži, čuva ista gamad poput mene. Kada bi moje oči vidjele dalje od sebe, progledao bi i svijet.

Živim u vremenu nametanja ispravnog, prihvatanja prije provjere. Živim u vremenu idealnog idealiziranja nebitnog. U vremenu licemjerstva, gdje se lica mjere tuđim jezikom, i status čovjeka i njegova vrijednost određuju bezličnošću. Što je veća, veći i status, i uživanje društva. Živim u vremenu gdje svako ima svoju istinu, i gdje je onaj ko vjeruje u Ispravnu, budala, otpadnik, i razvratnik nepoželjni, gubavac i kuga sistema. Živim u vremenu kada se žive tuđi morali, i kada su mane, demokratski, preuzele vlast nad vrlinama, a vrline izdahnule od poraza. Birali smo, razjedinjeni. Da mi je da ne mjerim lica jezikom, i čehri ne presudim prije provjere. Zaista, svijet oko mene koji postoji, pogan li je. Ni narod ništa bolji nije, a i ja sam tek čovjek.

U čovjeku se nastani klica, i zbog te klice ja ne vjerujem nikome, a najmanje sebi. Zato pišem, urijetko čitam. Strah me da mi se ne nametne tuđa misao, pa da je ne prisvojim. Ponekad pročitam par reda, iz Onog u šta sumnje nema, da se podsjetim. Ali hoću sam da spoznam svijet.

Što moje oči budu vidjele, zapisat ću. Što moje uši budu čule, zapisat ću. Što izađe iz mojih usta, zapisat ću, ma kako pogana riječ bila. A ti me odmjeri, kada pročitaš napisano, pa presudi. Prije nemoj, po tebe valjat’ neće, a meni štetu nikakvu nisi nanio.

Ako te ovaj moj zapis, podsjeti na neki od prije, znaj da nije nametnut, niti namjenski prisvojen. Ja ću pisati o svijetu oko mene, a ti ako uvidiš da se zapis od zapisa ne razlikuje, to samo znači da je svijet ostao isti, i da koraka naprijed istupio nije. Svijet u kojem živim tek je jedan čovjek.