Slušajući Todorinu pjesmu “Da mi je..” sjetih se jedne svoje pjesme, koju kada sam pisao, u mislima sam imao prijatelja. Jednog od meni najbliskijih ljudi. Neobično je kako se dobro sjećam tog osjećaja kada sam pisao slijedeće stihove. On je čovjek za koga sam od uvijek mislio, pa i sada mislim, čista bijela duša, koja ne zavisi u bilo čemu od nečega van ljudskog i neizopačenog. Najjača njegova moć se iskazivala u ne iskanju ničega od svijeta. Tako dobro je znao da manipuliše šutnjom, a tako dobro je znao, i zna, da pokaže sebe onome u koga vjeruje. Pjesmu sam prvo nazvao “Čudan” ali za objavljivanje naslovit ću je sa “On”.

Vječito umoran,
Vječito pogled sumoran,
Da li od nemoći,
Il′ vina,
Čija ga njegova crven obuzima.

Od kada ga pamtim
Uvijek je bio sam
Među svima koje zna, jedini uvijek sam.

Ma ne!
Nije on klinac,
Igračaka kineskih.

On je vepar!
Nije ni čedo
Predaka prosjačkih.

Nego je sin
Prljave ulice
Tankih obraza
Guzice mršave
Debelih dlanova
I pogleda kratke.

13 – 08 – 2011

Odazivam se na Ishak Kuljančić. I iako sebi počesto nađem neko novo ime koje bih da nosim, ipak Ishak mi najbolje pristaje. S truge strane imam najvise nadimaka od svih ljudi koje poznajem i koje ne poznajem a čuo sam za njih. Tako sam kada sam za sebe čuo počeo da sakupljam nadimke, pa čak iako su neki atributivni, ne odbacijem ni jedan. Sklapam tvrđavu od njih. Sam sebe nazivam Legal. To je prijevod moga imena, i ustvari je moje drugo ja, koje me upoznaje sa mnom samim, i moj učitelj uz koga zrijem. Sve što pišem je Legalovo obraćanje meni ili nekome. Ljepše mi zvuči tako nego da kažem da sam sebi govorim. Pišem dok zrijem. Prve promisli o nečemu bilježim, jer to za mene ima čar, tek samo po nekada se osvćem na nešto što sam već izustio. Riječi prvi put rečene imaju magiju i predanost govorniku, ja volim da mi se predaju ili mi služe. Rođen sam 23. Novembra 1987 godine u Vlasenici. Nadomak Vlasenice živim, van dometa svijeta, iz jedinog razloga: što van mene, ili van čovjeka nije išta moj interes. Bar sada. Ne žalim se na svijet, samo sa ove distance ja svijet mogu da vidim i osjećam onako kako bih želio da jeste. Ili možda je stvarno onakav kako ga vidim, a među ljudima manje ga osjetim. Kad svijet sazrije u meni tada ću mu se dati. Do tada će da me čuvaju Dijački damrovi, u svojim hartijama i kamenu.

SLIČNI ČLANCI

2 KOMENTARI

Ostavi odgovor