On

Slušajući Todorinu pjesmu “Da mi je..” sjetih se jedne svoje pjesme, koju kada sam pisao, u mislima sam imao prijatelja. Jednog od meni najbliskijih ljudi. Neobično je kako se dobro sjećam tog osjećaja kada sam pisao slijedeće stihove. On je čovjek za koga sam od uvijek mislio, pa i sada mislim, čista bijela duša, koja ne zavisi u bilo čemu od nečega van ljudskog i neizopačenog. Najjača njegova moć se iskazivala u ne iskanju ničega od svijeta. Tako dobro je znao da manipuliše šutnjom, a tako dobro je znao, i zna, da pokaže sebe onome u koga vjeruje. Pjesmu sam prvo nazvao “Čudan” ali za objavljivanje naslovit ću je sa “On”.

Vječito umoran,
Vječito pogled sumoran,
Da li od nemoći,
Il′ vina,
Čija ga njegova crven obuzima.

Od kada ga pamtim
Uvijek je bio sam
Među svima koje zna, jedini uvijek sam.

Ma ne!
Nije on klinac,
Igračaka kineskih.

On je vepar!
Nije ni čedo
Predaka prosjačkih.

Nego je sin
Prljave ulice
Tankih obraza
Guzice mršave
Debelih dlanova
I pogleda kratke.

13 – 08 – 2011

2 thoughts on “On”

    1. Znam ja dobro sta je vino 😉 Nisam ja uvijek bio prosvijećen 😀
      Pjesma nije o meni, nego o njemu. Zamisli lik ima inicijale NO (nepoznata osoba) 😀

Leave a Reply to Krajiškinja Cancel reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *