Tako oholo prema sebi se okrećemo, tako često da prestanemo da se’ volimo a pri tome vremena nema druge da zavolimo. Tako oholo smo svoji u svojim slikama u koje bi da se smjestimo umjesto u iluzornu stvarnost koju je neko drugi izgradio. Lijepa li je ! Ali tuđa stvarnost. Tuđa uzeta iz tuđe tuuđi se izgradila, da bi se vezla u tu tuđim životima, koji su tada postati tuđi. A mi ogorčeni naspram nas samih. Zulum živi,nečovjeka u čovjeku, koji davno teži da prestane to biti.
Moje bilo nikada nije biilo moje, iako sam ga sam izgradio. Jednom sam imao vizuju. Za nekog. Za zenu. Pravio sam ga po mjeri. Kao testament izgublenom ciganskom sinu. Kao zavjet, da prihvati.
Ništa stvorio nisam. Sem u sebi. Cijeli Tadž-mahal čovjeka. Kome sam ruke osjekao, da ih ne pruža van sebe da prisvaja nešto. Sada mi fale ruke da njoj otvorim vrata. Da je zagrlim. I otmem od svijeta koji nije njen. Koliko taj svijet nije njen toliko ona ne može biti moja.
A htio sam biti čovjek. Za nju. U njoj. Ne prosjačko čedo ili oholi pustahija. Htio sam da izgradi u meni mene, u njenom Tadž-mahaluHtio sam svijet u njoj, pojeći je svojim rukama. Čuvati njen slobodan korak u svom pogledu. Slušati vjetar s kojim se vješto poigrava, plesom i smijehom djeteta.
Htio sam biti neprimjetno vezan na koncima njene haljine, koju oblači da bi slobodom se vinula u vjetar.
Ali nisam umio. Niti imao snage.
Nastavit će se…
Tag Archives: Proza
Nagoni i razlozi ( Spoznaja IX )
„ Ne znaš ti kakve su mene nevolje snašle, i šta me tjera na ovo. Pišem jer moram. Ko čitati bude htio s razumom povraćenim neka riječi guta. Možda nešto i za sebe nađe.
Idris Herceglić, moj brat…brat Faruka Herceglića, pređe na Drugu Stranu neočekivano i ostavi me nedorečenog u razgovoru sa sobom samim. Halal mu bilo. Meni je samo zbog matere, da ne ode za njim, pa da me i ona ne ostavi nedorečena. Halal joj bilo evo odmah, jer ne znam ja hoće li moj vakat uranit, i doć’ nutrina do grla prije njoj njena. Ja sam na Idrisa navik’o, a rano mi odviknut’. Čovjeka samo oči vežu za Ovu Stranu, i ono što ne vidi i nema ga, koliko god slušao o tome. Idrisa nema, pa kako ode, meni odsječe dio mene. Njoj odnese sve.
Te noći mjesec je gorio, a uz njega gorjele su i duše usplahirene. Od tog sjaja misli pomahnitaju, i krv nabubri. Uzavrela takva u njemu natjera ga na hajvanluk. Ne može me niko ubijediti da je insan onaj ko drugome život krade. Idrisa sasječe pogan ljudska, sjekirom, s leđa… hinjavo i kukavički s vrata žile mu pokida, i ostavi da to čedo od mog brata leži onako u blatu preko noći. Paščad su oblijetala okolo, srala i pišala pored. Idris je ostao čist u tom blatu, jer obraza bijeljeg u ovom kraju nema!!! Mati ga našla ujutro čuvši živinu kraj kuće da se skuplja. Na mjestu je ostala ukopana, a nju takvu-nađoh ja. Iz sebičnosti ću reći, ali bolje što ga ona pronašla prije mene, jer ko bi joj na oči. Trebalo bi objasniti da brata mi nema, da je sada Tamo. Ovako je vidjevši ga od jecaja, tuge svoje u sebi pokopala. A da sam ja prenio vijest o Idrisu, tuge bi svoje utapala dugo u noć i teško da bi stala.
Ovom ću sjekirom sasjeći nečovjeka, pa ću nečovjekom postati. Isto k’o što taj nečovjek sasječe najboljeg među nama. Na sve u životu oklijevah, pa i ne dočekah, u ovome sada gdje žurba me nagoni, oklijevanje moje život bi mi možda spasilo, pa bih možda…možda dočekao dan da nagon mi se krvnički smiri. Oklijevao bih i čekao, kada bi želudac mogao svariti to djelo gnusno, a grudi podnijele raspuknuće. Dotle mi je došlo, da zaždijem prste ove pod rebro i rasporim kožu ko svileni čaršaf. Dotle…
Dok sam još pri pameti reći ću…mhm..pri pameti… gdje li onaj izgubi pamet pa mi ovaj zulum učini. Možda i njegov brat ili sin bude pisao razloge svoje kad na mene krene…dakle dok sam pri pameti reći ću…“
-Da je mir nebeski na tebe Faruk. I da ti se očaj u srcu u toplinu pretvori, ne bi li uvidio da tako mora biti i da ćemo jednom svi Tamo.
Faruk je stao sa perom, prekinut glasom prijatelja, ali ne i sa mislima. Grubač mu reče istinu, a istina se uvijek teško primi. Iz poštovanja prema čovjeku koji se stvori pred njim, jedva da je smogao snage za blagi osmijeh. Presavio je riječi, pa što od tuge što huje odmahnu rukom i prešutno se složi. Grubač jasne znakove poznade, te ne rekavši više išta klimnu glavom i ode.
Prohtjevi ničiji ne čekaju moj Grubač, jer čovjek ne čeka sebe sama. Niti hoće tog istog sebe sama da zaustavi. Zna da ne valja, i ja znam da ne valja, ne valja ni ovo što ću da učinim, ali sebe sama zaustaviti ne mogu, a da ti kažem…ne usudim se pomisliti. Ne bih podnio tvoje oči da prodiru pri svakom pogledu. Ne bi ti, znam, ali u mojim očima bi…i ta slika mi iz glave ne izlazi. Okreni se bar, pa da ti mahnem da priđeš. Možda bih ti rekao da u meni nečovjek se rađa, i da me Idris u razgovoru ostavi nedorečena sa samim sobom, pa ovo što činim radim samo radi spoznaje. Jer kako razgovor završiti sa nekim koga nema. Ja drugo rješenje ne vidim. Okreni se Grubač kad te molim, jer meni su usta presušila od riječi koje ne izgovorih, žedan sam razgovora… žedan sam te šutnje među riječima. Ti znaš da do Idrisa jedino si ti još bio prisutan za stolom mojim. Okreni se Grubač, ne bih li ti se ispovidio, pa da me kutarišeš ovih nagona. Okreni se…prepoznat ćeš na meni da nisam ja – ja…već da to pomahnitale misli vladaju i da oklijevanje miruje, a da se pogani žuri. Okreni se, Grubač kad te molim…
Pa da jecaj ispustim, ali ništa…pa da čuje, ali ne mogu…presušilo u meni sve nakon Idrisa, Grubač. Ničije ime više dozvati ne mogu.
Grubač je poštujući odluku prijatelja nastavio putevima svojim, a Faruk je i dalje u sebi kidao sebe, vrišteći nečujno za ljudsko uho. Kraj njega vakumirina tišina, u njemu rupa crna, bezdan, potonuo čovjek na izvoru raspuknuća svog.
Baklja na vrh pješčanog brijega
Tako malo i tako iznenada sve plane. Pretvori se u treperenje svijetlosti i toplote. Kad od toga strahuješ, osjećaš da ti je duša kao žica na gitari. Ali jedina ostala. I to s najnižim tonom. I u strahu da ne punke, takoreći i ne smiješ da je dirneš. A poželiš pjesmu.
Volio bi da znam svirati pa da opjevam strepnje. Kako samo strepim od pogleda na tvoje lice. Mirno i spokojno a tako uznemiri požude i nemire, koje ni najhladnije i najtamnije tamnice ne mogu ugasiti.
Htjeroh uporediti zanos koji slutim u sebi, sa zanosima likova iz romansi, ali mi baš neukusno i nedostojno uzdizati nečiju priču naspram onoga što može u meni da se pokrene. U trenu požurim prema tebi. U trenu zastanem i vratim se sebi. U trenu dajem svijet, u drugom se otimam od svijet, i dajem ti ga cijelog i izmičem se iz njega, da bih gledao te kuda zalaziš i kako me tražiš.
Volio bi da umijem baš jutros da ti opjevam pjesmu i u sve do sada napisane naslovim tom pjesmom. Stvarno bi to bila pjesma „baklja na vrh pješčanog brijega“ ili „svjetionik u pustoši nekog mora“.Kad bih samo umio.
Ne strahujem ja da ću sebe izgubiti. Bar ne koliko strajujem da se u tebi ne izgubim ako me uzmeš.
Strahujem da me ne išćeš, iako čujem glasove, iako osjećam zov. I svakim novim tonom vidim slike koje vidjeh u trenu kada se moje oko spustilo na tvoje usne. I sve oko mene stvara flashback usana. Onda se zaustavim, uplašim se sopstvenog srca kad zatutnji toliko da osjetim da mu kisika zafali pa krene van i osjeti ugodno gušenje ispod jabučice na vratu.
Korak ( Spoznaja VIII )
Ne umiješ ti sam sa sobom nasamo biti, čim naučio ništa nisi. Ne umiješ ti ni da govoriš, čim ti riječi kraj drugih padaju k’o kap koju oblak pljuje. Ne umiješ ti da šutiš, da umiješ i govorio bi. Ti izgoniš iz sebe, sebe sama. Misliš da umiješ…ali ne umiješ…
Nad tobom će neko nekad, nad glavu tvoju, nataknut kamen, i poda te podbit jedan manji. Pa će te pokrit zrnom. I to zrno tebi takvom bit će teže već sve tvoje godine zrnu nad njim što si hodio. A onaj kamen kad ti privale, tebi takvom bit će teže već sve rijeke kamenu nad njim kojima je tonuo. Ne može kamen potonut dublje od čovjeka nikad! Njima će taj kamen i to zrno biti tek to, kamen i zrno, jer ne znaju ono što ćeš ti znati. I bit će im lako za nosit. A tebi će taj kamen činit se kao da se samo nebo strmoglavilo nad tobom, i ono zrno kad padne jedno za drugim kao da ti prsa zvijezde primaju. Vidjet ćeš da vremenu ni vrijeme pobjeći ne može i da ono kao takvo vječno nije. Noć će pred zorom uvijek uzmaći, i dan pred sumrakom, ali ti od sebe nećeš nikad ma koliko trčao u sutra. Uvijek ćeš sam sebe dočekati pa makar na kosti svoje tuđu kožu navlačio. I tuđa ko tvoja tijesna je kad ne umiješ raspoznati sebe u sebi.
Kuda žuriš?!
Pod kamenom će mjesto uvijek da te čeka.
Kuda žuriš?!
Tamo su tišine glasnije od svake riječi.
Ti misliš da umiješ…ali ne umiješ da hodaš putevima ovim čim ne strahuješ za korake svoje. Strahuj i za pedalj dok ti bahatost glave nije došla.
Kuda žuriš?!
Slijep si čim ti je draža ljepota onog sutra, od trenutka u kojem jesi.
Ti misliš da umiješ…ali ne umiješ sam sa sobom nasamo biti, čim u samoći tvojoj zahvale nema.
Srdžba ( Spoznaja VII )
– – Pusti da prenoći.
– Pustio…ono je prenoćilo. Ja ostao budan, oka nisam sklopio cijele noći, izjelo me… iznutra me izjelo! Je li te ikad ono prožimalo iznutra…odozdo?! Da goriš? Najradije bi eto crko, jer umro si…zamro…pospalo u tebi sve…uspavalo se… ama baš sve, samo štetočina budna.
– – Srdžba je mnogo teška stvar, dječače. To ne jede, ono prožima. Kreće iz tvog bezdana, iz tvoje dubine, sa samog dna. To je talog ega tvog. Iz podsvijesti bukne poput požara zahtijevajući slobodu, posvađa ti i dostojantvo i ponos, ne bi li se proširila. Ne daj srce da ti obuzme, stradat će ti duša. Srdžba kida niti, a krpi misli pogane.
– Opet sam dočekao Pozive budan. Čuo sam ih i uvijek me san tad uhvati. Ne daju mi spavati cijele noći, drže me na oku, promatraju… oni. Nameću se! Ne gledam u njih, trudim se da ne obratim pažnju. A čim se Pozivi približe nestanu. Izblijede ko dan u sumrak. Tad me puste me na miru… tad!!! Kao da kažu slobodan si, spavaj… mi smo ovdje svoje obavili.
Još uvijek ima vakta, a ja škiljim, oči mi više zatvorene nego otvorene. Opet obaviše svoje. Budan si dok ti kažemo da si budan. Cijele noći gledat ćeš u šta ti kažemo da gledaš, zanimat će te što ti kažemo da te zanima. Tako to ide… A ja popustim, i prihvatim nametnuto. Tješim se sutrašnjim danom, i novom prilikom. I dok Istinski Pozivi odzvanjaju nebesima i Zemljom, dubok san me već obuzeo. U te svega tri, četiri minute zaspem. Probudim se za dva sata i vidim da sam zakasnio. Vakat je prošao da se Ispravno čini.
… i ne čujem vise ništa… ništa osim te tvoje srdžbe…
– – Teška stvar kažem ti.
– Ubi meeeeee… u mozak udara… kap po kap… da… prvo me dobro izudara a onda reže. K’o kakvom testerom, pa sve do kosti. Škripe mi zubi od te tvoje srdžbe. Stisnem ih da mi vrisak ne pobjegne, da ne urličem, pa da misle da sam lud. Zajecam u sebi… zakocenem se u sebi… povratim u sebi… ali ne povratim sebe. Jutrom sam oštećen i napuko.
– – Stići ćeš drugi dan.
– Koji drugi dan?! Kad svaki dan je drugi dan koji vodi neuspjehu, dok taj isti dan služi za opravdanje narednom. Broj dva je uvijek opravdanje! A najgore od svega što mi je na tren i samo na tren… što je mislim sasvim dovoljno da srdžba prevlada u tim situacijama, i to tren manji od samog trenutka bilo drago što sam zakasnio Ispravno da se čini… eto čisto tako da ne moram ustati, samo da nastavim da spavam.
– – Bar si se naspavao.
– Ali tren, to je bio samo tren. I misao je duža od tog trena. Misao je duža… Šta misliš hoće li mi zamjeriti, onoliko koliko ja zamjeram sebi?
– – Znat će se.
– Tren, samo tren je to bio.
– – Znaš li šta je kraće od trena?
– Zar postoji nešto tako sićušno?
– – Sve ima veće od većeg, do Njega. Najveći je Jedan, i takva je priroda stvari. I sve ima manje od manjeg… ali život je manji i od trena jer mu ne znaš dužinu.
– Zdrav sam.
– – I drugi su bili.
– Mlad sam.
– – I drugi su bili.
– Živ sam.
– – I drugi su bili. Pa se svako od njih vrati na Počinak iz kojeg će ustati kad se bude trebalo znati što se znati mora.
– Pa i ovo moje?
– – Pa i to tvoje.
– I ti?
– – I ja. I sve ono što vidiš dokle ti oči sežu govorit će kako jest i kako je bilo, jer mora. Zakon je takav. Suština Jedna, Istina Jedna. Razumiješ?!
– A šta je s mojom srdžbom?
– – Ni to nije dovijeka. Stići ćeš drugi dan, akobogda.
– Da je uklonim?
– – Djelima se gasi taj požar.
– Ima ih i onakvih.
– – Ima. Gledaj da su na Ispravnom Putu.
– Bojim se da neću znati.
– – Znat ćeš. Svako zna šta valja, a šta ne valja.
– Ovi naši ne znaju.
– – Znaju, al’ ne žele da znaju. Ne haju. Saznat će. Ti ustani na vakat, pa iako ne ustaneš, bar ti je namjera na pravom mjestu. I nebo ima svoje namjere pa noću zna biti vedro, a zvijedze sjajnije i od sunca, i ti po tome računaš sutrašnji dan. A jutro dokaže suprotno, i oblaci zagrnu nebo, a kiše se razliju, čovjeku je uzaludno da se čudi. Shvati da je Znanje samo Njegovo, i od Njega.
– Ustat ću…
– – Ako Bog da.
– Ako se uopšte i probudim više.
– – Do Njega je, do mene nije. Od papira ti druge koristi do ove i nemaš.
– Zato pišem…
Volja, istine i riječ ( Spoznaja VI )
Moja je volja izgubila volju za voljom. Uguši me oronulost naroda, obješene im kože, a na licu ni traga istine. Riječi su im izgubile nit, otrgle se, pa gospodare po svom nahođenju. Jezik ko jezik, radi što mu se kaže, a žudnja za još govori. Moja je volja pronašla način, način mi je pronašao zapregu, a zaprega ugleda prepreku…i osta ukopana na mjestu. Mene zakopa. Takav i danas stojim. Zakopan. Između. Kada me zakopaše ja sam ukopao sve oko sebe. Neko mora plaćati učinjeno. A sebe sam već dao. Progovorio sam. Zato i jesam zakopan. Mogu pretrčati uzduž i poprijeko ovaj tor, i misliti o slobodi, ali tor je uvijek tor, a u toru uvijek ovce. Ako sam danas trčao i sutra ću trčati, a ništa bliži neću biti čovjeku. U toru je i crna ovca bijela kada šuti.
Progovorio sam i rekao istinu. I zato sam ovdje. Nisam je mogao platiti, jer…uz život istina je najskuplja. Toliko je skupa da je rijetko ko sebi može priuštiti. Vremenom otupiš, i naučiš da šutiš. Prvo zatvoriš oči, zanemariš…jednostavno prođeš, ne tiče te se, nije tvoje da se miješaš. Drugi put se i ne okreneš, ne tiče te se, prođeš. Poslije zatvoriš sebe, i prestaneš da prolaziš i zanemaruješ, ne obazireš se. Postalo je normalno. Kada te pitaju, i kada moraš da govoriš…laži. Jeftinije je i korisnije po tebe.
Jer kao što vidiš istina je skupa, a ja je sebi nisam mogao priuštiti. Zato sam ovdje. U trenutku kada sam trebao da oborim glavu i odobrim naslagane riječi iz tih poganih usta, progovorih. Rekao sam istinu i uskratio sebi pravo da doživim sutrašnji dan. Zato sam ovdje, zakopan. U toru, i crnji ne mogu biti. Ocrni me istina. Pa pišem. Nema većeg tereta od riječi, a ti dok čitaš ovo vidi kako ćeš svoj da nosiš. Natovarit će na tebe i ono što nije tvoje. U riječi od riječi, prenesena riječ najteža je. Kad te natovare takvom, ti zadrži za sebe, jer u riječi od riječi, tuđa sa tvog jezika najgora je. Uho je varljivo, i čuje što misli a ne što treba. I istina u toru ništa drugo do najveće laži nije. Kad svaka riječ svom jeziku je istina, i ima svoje pute. U Danu kada nebesa i Zemlja iscijede sve svoje kapi, a istine budu sabrane u jedno, znat’ će se ko je u pravu a ko nije. A većeg tereta od riječi nema, rekoh.
Odluka (Spoznaja V)
Ne mogu reći da ovo što imam nije dovoljno, ali da imam mrvu više ovo sada bi bilo premalo. Živim u vremenu htjenja, kada je čovjek prodao svoje vrijednosti, smatrajući ih slabostima, da bi ostvario tuđe ciljeve. Jer, danas, oko tebe i mene, živi čovjek tuđih vrijednosti. Živim ja, i hoću još. Čovjek sam pa hoću, imam potrebe, a sada mi je potreban život. Bezbrižnost o mom pravu na njega. Da ne krpim dan za dan, žderući nadu u bolje sutra. Svijet oko mene koji postoji, baca me u očaj i stvara ogorčenje. Gorčina koju osjećam, kida mi svijest. Savjesti što je ostalo nudim vama na čitanje. Svijet oko mene koji postoji, u kojem životarim tjera me na bijes. Krv u meni koja kuha, od huje prži meni najbliže. Zbog isparavanja mojih riječi, rijetki su uz mene ostali. One koje je trebalo da sprži, čuva ista gamad poput mene. Kada bi moje oči vidjele dalje od sebe, progledao bi i svijet.
Živim u vremenu nametanja ispravnog, prihvatanja prije provjere. Živim u vremenu idealnog idealiziranja nebitnog. U vremenu licemjerstva, gdje se lica mjere tuđim jezikom, i status čovjeka i njegova vrijednost određuju bezličnošću. Što je veća, veći i status, i uživanje društva. Živim u vremenu gdje svako ima svoju istinu, i gdje je onaj ko vjeruje u Ispravnu, budala, otpadnik, i razvratnik nepoželjni, gubavac i kuga sistema. Živim u vremenu kada se žive tuđi morali, i kada su mane, demokratski, preuzele vlast nad vrlinama, a vrline izdahnule od poraza. Birali smo, razjedinjeni. Da mi je da ne mjerim lica jezikom, i čehri ne presudim prije provjere. Zaista, svijet oko mene koji postoji, pogan li je. Ni narod ništa bolji nije, a i ja sam tek čovjek.
U čovjeku se nastani klica, i zbog te klice ja ne vjerujem nikome, a najmanje sebi. Zato pišem, urijetko čitam. Strah me da mi se ne nametne tuđa misao, pa da je ne prisvojim. Ponekad pročitam par reda, iz Onog u šta sumnje nema, da se podsjetim. Ali hoću sam da spoznam svijet.
Što moje oči budu vidjele, zapisat ću. Što moje uši budu čule, zapisat ću. Što izađe iz mojih usta, zapisat ću, ma kako pogana riječ bila. A ti me odmjeri, kada pročitaš napisano, pa presudi. Prije nemoj, po tebe valjat’ neće, a meni štetu nikakvu nisi nanio.
Ako te ovaj moj zapis, podsjeti na neki od prije, znaj da nije nametnut, niti namjenski prisvojen. Ja ću pisati o svijetu oko mene, a ti ako uvidiš da se zapis od zapisa ne razlikuje, to samo znači da je svijet ostao isti, i da koraka naprijed istupio nije. Svijet u kojem živim tek je jedan čovjek.
Bijednici
Dok sjedim ovako miran među ljudima, sam sa svojim mislima, najedaju mi uši tuđe uspomene. Pa mislim, da li oni stvarno uživaju u diranju u te uspomene, na kraj svega, zašto su njima baš to uspomene? Zašto su vezani za ta mjesta, krčme, alkohol, blud i razvrat?
Na prvu udicu bačenu među moja sjećanja, zagrizaju ralje žednosti za sladunjavošću brze rijeke, slapova grijeha i vodopada besmisla, ali to daleko odstupa od njihovog sjećanja.
Na drugu udicu, zakačilo bi se pitanje. Pitao bih, ali ne vidim u njima važnost moga pitanja, pa ću prećutati pred njima.
Zar se ponosite puzanjem blatnjavim kamenim podovima, prljavim kurvama, znojavih ušminkanih lica, mrskošću konobara, prespavanim noćima u jarkovima na smrt isprebijani krstastim ključem za točkove od strane taxiste kome ste ispovraćali zadnje sjedalo, psovanom majkom dječaka koji vam je pružao ruku da ustanete kada ste grebali zemlju pokušavajući da se izvučete iz jarka? Zar je to uspomena?
I kada ste pijani komšijama psovali i ženi prijetili zato što nije izašla da vam otvori kapiju. Ona je u strahu u ćošku špajza kuće, čučeći djecu grlila i prikrivala im uši, da od njih sakrije sav vaš bijes. A djeca su znala. I pamte vaše ”ponosne” uspomene. Pa zar da s tolikim ponosom govorite o tome?
A nisam pitao, a nisam ni prokomentarisao, a imao sam čime. Opet pitanjem.
Zar je ponos što konobari upiru prstom u vaše djete, objašnjavajući čije je, riječima ”Onoga što je sinoć ovdje dobio batine kada je pokušao varati u pokeru”?
Na treću udicu, više ne znam ni gdje sam ni gdje pripadam. Ovdje sigurno ne. Ustao sam i krenuo prema vratima. Stigao me je glas:
– Sjedi, popij još jednu s nama. I onako te niko ne čeka kod kuće.
Stao sam na vratima, okrenuvši se polako i pogledao na mjesto gdje sam sjedio, zastao trenutak dok su mi odzvanjale te riječi ”Niko te ne čeka” , ”Kod kuće”. To bi trebala biti uvreda, ali istina je, pomislih.
– Neka ljudi, idem ja… polijte stolicu na kojoj sam sjedio i nazdravite u moje ime…
Ni kišobrana ni kaputa… a kisnuo sam više od riječi ”Niko te ne čeka kod kuće” nego od same kiše. Neženja sam. Kuće nemam, podstanar sam. Ni kučeta ni mačeta, ni oca ni majke nemam da me čekaju.
Samo par koraka od vrata sam stao:
– Vrag nek me nosi, ništa ja nisam bolji od njih… rekoh,
A u sebi završio misao: ”niti vrijedniji” , okrenuo se i vratio nazad.
Namjere ( Spoznaja IV )
Zaista, čovjek od čovjeka, ne razlikuje se ni po čemu drugom, osim u namjeri svojoj. Izvršenoj ili naumljenoj.
Za izvršenu namjeru potrebna je vjera da ono što činiš jeste ispravno. Tebi. Čistoća namjere ne dovodi se u pitanje. Izvršitelju će ona uvijek biti poput pitke rijeke, i u tom trenutku nešto najbolje što je svijetu mogao podariti. Izvršena namjera postaje nepovratno djelo, upisano u jednu od Dvije knjige. Ono upisano podvlači se ili briše na kraju dana. Ako je Svijet oštećen, oštećen je i izvršitelj. Podvlači se na kraju dana. Spozna li štetnost namjere svoje i na istu zažmiri, ostajući u zabludi ispravnosti, teži je za namjeru Lijevo. Oni koji spoznaju štetnost namjere svoje, i zakaleme namjeru namjerom boljom, nit’ će im se upisat nit’ podvuć. Teži je za namjeru Desno.
Vidio sam namjeru svoju na putu za bezdan, u čijoj ću izgubljenosti i širini da lutam u narednih par poglavlja života. Vidio sam njenu štetnost prema meni, i odlučih zanijekati. Uvidio sam da pri spoznaji same srži namjere u vladavini Ponosa, u mom slučaju, Razum nije ništa drugo do sluga zarobljenik. On služi i pokorava se izvršiteljevoj volji Ponosa. U ovom slučaju Razum gubi sopstvenu svijest. Nekad me pišu Lijevo, nekad me pišu Desno.
Za naumljenu namjeru potreban je strah u srcu i pod kožom u kostima, jer prvo se mora roditi kukavičluk. Sve naumljene namjere su naumljene, jer naumljivač nije izvršitelj. Onaj ko je planirao da izvši i izvršit će, i njemu je na umu samo krajnji cilj namjere, a ne namjera sama. Naumljeno nije izvršeno, iako rezultat je često gori. Izvršitelj će izvršiti, naumljivač će razmišljati i ostati u svojim razmišljanjima i ne izvršiti naumljeno. Izvršena namjera je planirana, nije naumljena. Onaj kome je na umu da izvrši i izvršit će, za njega postoje samo odgode o izvršavanju, ne očituje odustajanje. Pred njim svaki put ima zaobilaznicu i prečicu, a svaka prepreka rješenje. Naumljena namjera poznaje samo opravdanja i na kraju odustajanje. Žal za naumljenim, gdje Svijet postaje prvi i jedini optuženi.
Izvršitelj ne vidi sebe, ni pred sobom, naumljivač dalje od sebe i ne gleda. Tek su rijetki spoznali Istinu i vidjeli da su Namjera i Djelo poput Noći i Dana. Jedno s drugim u korak ide.
Klice ( Spoznaja III )
Pred zoru, ne spavaju jedino Oni budni zbog Njega, i Oni koji se muče. Trećih nema. Oni budni zbog Njega čekaju Poziv da Dužnost obave. Oni koji se muče redovno čekaju odgovore. Ja gledam oblak kako se mrvi, kap po kap. Oni budni zbog Njega kad Dužnost obave mirno spavaju, Oni koji se muče od umora potapšu jastuk par puta, okrenu se na odgovarajuću stranu i sanjaju rješenja. Nit’ spavam, nit’ sanjam. Nit’ mogu, nit’ umijem. Zaboravio sam!
U meni boljka, pa se mrvim noć po noć. Dosadnija od ove glavobolje, teža od poroda. Klica nikla, a pogan joj plod. Klica rušilačka! Zavadi pa razdvaja! Mene od svega što mi srcu drago, mene od mene. Nagoni me da se ogriješim, i tjera krv da mi vrije, ne bih li istupio i odreagovao. Učinim li to proklijat će prokletinja, i razvuć niti svoje kroz mene pa ću postat šuplje drvo i tovarit ću na se ono što je volja njena, i ne znajući. Nit’ spavam, nit’ sanjam. Sklopim li oči, prožderat će me. Živina!!!
Veće boljke a da brže klije od Sumnje na Ovom svijetu nema. Zato pišem, zato pričam, a ona se smiri ko pašče uz nogu. Ušutim li, proklijat će. Šutnja između, njen je zrak. Na njoj diše. Govor za nju oštar je nož, pa reži. Zato pišem!
Sam ne mogu. Toliko za reći nemam. Što više razmišljam, to brže tonem. Zatrovana uma i nisam pri svijesti, pa su mi i misli i zaključci samo meni jasni i pravi. Hir…Hir je ono što ruši razum i kida veze između. U hiru se rađa inat, u inatu tvrdoglavost, iz tvrdoglavosti gnjev, iz gnjeva očaj, iz očaja zavist, iz zavisti ljubomora, u ljubomori sumnja. Prezirem sumnju, koja više nije sumnja već istina bolna i očita.
Izgubi me nekad ona nit, koja daje boje mome nebu. Tad sam tek misao na raskršću, sa hiljadu devet stotina osamdeset i šest strana svijeta. Običan sam, i teško je. Stoka je blago rečeno najbliža meni, i onima poput mene. Zato pišem!
Klica do klice, između na Vi, proklijat’ će. Piši…pričaj…pričaj…pričaj…piši…piši…volja tvoja neka je, samo me nahrani Riječju Njegovom. Da budan spavam. Pomozi!!!
I što više razmisljam, to brže tonem. Zaronio sam u sebe, i druge mi nema nego da ugušim pobunu. Prelomio bih se preko koljena, ali kako prepolovljena čovjeka slomit’. Između sam, ružnom klicom proklijat ću, besramna ploda. Zato pišem! Shvati! Poklanjam sebe! Meni lakše da bude, a ti da se podsjetiš!!!
Gledao sam i oblak kako se mrvi, kap po kap, razočaran što nije bujna rijeka. Vidio sam sebe kako izgaram iz dana u dan, pa sam žalio. Oblak je tek para od koje nebo rosi. Za nama zarosilo nije, a zbog nas nikad ni prestati neće. Ja sam tek čovjek, zemljena tvar, kad rosi blato postajem.
Da mi je da sam od Onih budnih zbog Njega, što čekaju Poziv na Dužnost!