Dok sjedim ovako miran među ljudima, sam sa svojim mislima, najedaju mi uši tuđe uspomene. Pa mislim, da li oni stvarno uživaju u diranju u te uspomene, na kraj svega, zašto su njima baš to uspomene? Zašto su vezani za ta mjesta, krčme, alkohol, blud i razvrat?
Na prvu udicu bačenu među moja sjećanja, zagrizaju ralje žednosti za sladunjavošću brze rijeke, slapova grijeha i vodopada besmisla, ali to daleko odstupa od njihovog sjećanja.
Na drugu udicu, zakačilo bi se pitanje. Pitao bih, ali ne vidim u njima važnost moga pitanja, pa ću prećutati pred njima.
Zar se ponosite puzanjem blatnjavim kamenim podovima, prljavim kurvama, znojavih ušminkanih lica, mrskošću konobara, prespavanim noćima u jarkovima na smrt isprebijani krstastim ključem za točkove od strane taxiste kome ste ispovraćali zadnje sjedalo, psovanom majkom dječaka koji vam je pružao ruku da ustanete kada ste grebali zemlju pokušavajući da se izvučete iz jarka? Zar je to uspomena?
I kada ste pijani komšijama psovali i ženi prijetili zato što nije izašla da vam otvori kapiju. Ona je u strahu u ćošku špajza kuće, čučeći djecu grlila i prikrivala im uši, da od njih sakrije sav vaš bijes. A djeca su znala. I pamte vaše ”ponosne” uspomene. Pa zar da s tolikim ponosom govorite o tome?
A nisam pitao, a nisam ni prokomentarisao, a imao sam čime. Opet pitanjem.
Zar je ponos što konobari upiru prstom u vaše djete, objašnjavajući čije je, riječima ”Onoga što je sinoć ovdje dobio batine kada je pokušao varati u pokeru”?
Na treću udicu, više ne znam ni gdje sam ni gdje pripadam. Ovdje sigurno ne. Ustao sam i krenuo prema vratima. Stigao me je glas:
– Sjedi, popij još jednu s nama. I onako te niko ne čeka kod kuće.
Stao sam na vratima, okrenuvši se polako i pogledao na mjesto gdje sam sjedio, zastao trenutak dok su mi odzvanjale te riječi ”Niko te ne čeka” , ”Kod kuće”. To bi trebala biti uvreda, ali istina je, pomislih.
– Neka ljudi, idem ja… polijte stolicu na kojoj sam sjedio i nazdravite u moje ime…
Ni kišobrana ni kaputa… a kisnuo sam više od riječi ”Niko te ne čeka kod kuće” nego od same kiše. Neženja sam. Kuće nemam, podstanar sam. Ni kučeta ni mačeta, ni oca ni majke nemam da me čekaju.
Samo par koraka od vrata sam stao:
– Vrag nek me nosi, ništa ja nisam bolji od njih… rekoh,
A u sebi završio misao: ”niti vrijedniji” , okrenuo se i vratio nazad.
