Tag Archives: Ishak Kuljančić

Bludnička kletva

Na koži mekoj poput pera s krila anđela
Ispisan je jedan stih zaboravljenog pjesnika
Kletva starog plemena
Zaštita od ukletih prstiju kradljivca tuđih dodira

Paukova mreža sljepila na oku bludničkog srca
Skrila je sjenom tajnu pisaanuu
Otrivenu nakon vijekova
Da me zavara i postanem meta
Svezan u neraskidive lance kletve
I duševnih okova

Cijeli vijek tražim pomoć u zapisima lažnim,
da skinem kletvu mračnih grijehova

Prošao je vijek traganja
i proći će možda još dva
Do novog ukazivanja stiha
I oslobođenja

197-13

On

Slušajući Todorinu pjesmu “Da mi je..” sjetih se jedne svoje pjesme, koju kada sam pisao, u mislima sam imao prijatelja. Jednog od meni najbliskijih ljudi. Neobično je kako se dobro sjećam tog osjećaja kada sam pisao slijedeće stihove. On je čovjek za koga sam od uvijek mislio, pa i sada mislim, čista bijela duša, koja ne zavisi u bilo čemu od nečega van ljudskog i neizopačenog. Najjača njegova moć se iskazivala u ne iskanju ničega od svijeta. Tako dobro je znao da manipuliše šutnjom, a tako dobro je znao, i zna, da pokaže sebe onome u koga vjeruje. Pjesmu sam prvo nazvao “Čudan” ali za objavljivanje naslovit ću je sa “On”.

Vječito umoran,
Vječito pogled sumoran,
Da li od nemoći,
Il′ vina,
Čija ga njegova crven obuzima.

Od kada ga pamtim
Uvijek je bio sam
Među svima koje zna, jedini uvijek sam.

Ma ne!
Nije on klinac,
Igračaka kineskih.

On je vepar!
Nije ni čedo
Predaka prosjačkih.

Nego je sin
Prljave ulice
Tankih obraza
Guzice mršave
Debelih dlanova
I pogleda kratke.

13 – 08 – 2011

Nešto kao poezija

Od kada pjesma postade oruđe u rukama vještaka,
Za zadovoljenje niskih strasti i pobuda,
I prizivanje sličnih sebi da se podijeli nezasitost,
Prestadoh se dičiti pjesmom,
I sramim se,
Kada pod isti naslov moje i njihovo se nađe.

Od kada pjesma prestade biti oružje za borbu sa sobom,
U nutrini sebe,
Ja prestadoh se zvati pjesnikom,
Postah „mekusac“,
Koji lično dostojanstvo sakrih,
Od osude onih iz prve stihova.

Nazvaše me „mekušcom“,
Jer pjevah o covjeku kojega od sunca samo njegovi oblaci
kriše;
Pjevah o tugi djeteta koje je jecalo gladno u rukama majke;
Ispjevah najljubavnije pjesme onima koje nisam ljubio:
I naslovih pjesme onima čija tuga me i danas dotiče;
I pjevah o stidu koji osuđuje moje tijelo i požudu; i prljavost
svoju;
O stidu koji u meni plače:
Jer ne prepoznah na vrijeme da ono okolo nas je,
za jedan svemir manje od onoga u nama,
a moja materija se ne osvrnu u sebe.

Naznaše me „kukavicom“
Jer otkrih iskonsko i vrijedno i čisto;
I tragah,
Ne dopustajući sebi preći na drugu stranu klackalice
ponovo.
Zakovah se na jednoj strani i ono najbolje u sebi cijeneći
više,
I nerasipajući;
I strpljivo čekajući da klackalica se umiri.

Ishak Kuljančić

Pogled iz kabura

Pogled iz kabura
Svaki ovaj grumen zemlje nekada je bio meso,
svaka kap vode bila je krv,
a svaka stijena bila je kost.

A ti se zapitaj,
Da li ćeš, u kaburu, mrtav zadrhtati ?,
Kada čuješ kako koraci
iznad tebe postaju sve tiši
Kada svi okrenu leđa,
i samoga te ostave.

Hoćeš li i tada zažaliti zbog kamena,
Pedlja zemlje ili kapi vode ?,
zbog kojih si ti bratu okretao leđa.

Bijednici

Dok sjedim ovako miran među ljudima, sam sa svojim mislima, najedaju mi uši tuđe uspomene. Pa mislim, da li oni stvarno uživaju u diranju u te uspomene, na kraj svega, zašto su njima baš to uspomene? Zašto su vezani za ta mjesta, krčme, alkohol, blud i razvrat?

Na prvu udicu bačenu među moja sjećanja, zagrizaju ralje žednosti za sladunjavošću brze rijeke, slapova grijeha i vodopada besmisla, ali to daleko odstupa od njihovog sjećanja.

Na drugu udicu, zakačilo bi se pitanje. Pitao bih, ali ne vidim u njima važnost moga pitanja, pa ću prećutati pred njima.

Zar se ponosite puzanjem blatnjavim kamenim podovima, prljavim kurvama, znojavih ušminkanih lica, mrskošću konobara, prespavanim noćima u jarkovima na smrt isprebijani krstastim ključem za točkove od strane taxiste kome ste ispovraćali zadnje sjedalo, psovanom majkom dječaka koji vam je pružao ruku da ustanete kada ste grebali zemlju pokušavajući da se izvučete iz jarka? Zar je to uspomena?

I kada ste pijani komšijama psovali i ženi prijetili zato što nije izašla da vam otvori kapiju. Ona je u strahu u ćošku špajza kuće, čučeći djecu grlila i prikrivala im uši, da od njih sakrije sav vaš bijes. A djeca su znala. I pamte vaše ”ponosne” uspomene. Pa zar da s tolikim ponosom govorite o tome?

A nisam pitao, a nisam ni prokomentarisao, a imao sam čime. Opet pitanjem.

Zar je ponos što konobari upiru prstom u vaše djete, objašnjavajući čije je, riječima ”Onoga što je sinoć ovdje dobio batine kada je pokušao varati u pokeru”?

Na treću udicu, više ne znam ni gdje sam ni gdje pripadam. Ovdje sigurno ne. Ustao sam i krenuo prema vratima. Stigao me je glas:

– Sjedi, popij još jednu s nama. I onako te niko ne čeka kod kuće.

Stao sam na vratima, okrenuvši se polako i pogledao na mjesto gdje sam sjedio, zastao trenutak dok su mi odzvanjale te riječi ”Niko te ne čeka” , ”Kod kuće”. To bi trebala biti uvreda, ali istina je, pomislih.

– Neka ljudi, idem ja… polijte stolicu na kojoj sam sjedio i nazdravite u moje ime…

Ni kišobrana ni kaputa… a kisnuo sam više od riječi ”Niko te ne čeka kod kuće” nego od same kiše. Neženja sam. Kuće nemam, podstanar sam. Ni kučeta ni mačeta, ni oca ni majke nemam da me čekaju.
Samo par koraka od vrata sam stao:

– Vrag nek me nosi, ništa ja nisam bolji od njih… rekoh,

A u sebi završio misao: ”niti vrijedniji” , okrenuo se i vratio nazad.

Strah

Kad tišina zavlada snom i mislima:
Vidim slike kako promiču,
Kao suho lišće u vrtlogu vjetra.

Uplašim se,
I nemam snage za pomaći se,
Kao da su mi stopala u kamen urasla.

Pažljivo se okrenem oko sebe:
Vidim ljudske duše u blatu,
Kako i bez trunke obazira oko’:
Plove.
Iscrtanim putanjama,
S nacrtanim Osmijesima.
Podsmjesima.
Razbijaju jedne druge.
A One niti osjete udare,
niti vide išta na sebi.
Krvlju, iz zemlje ubrane,
Zasljepljene i pod anestezijom.

( Shvatim! )
Ja se ne plašim njihovih očiju:
Jer sam im nevidljiv.
Bože, Ja se plašim svoga straha.
Jasno ga vidim na svojoj sjeni,
Kako mi prijeti odozdo.