Tag Archives: Ishak Kuljančić

Tuđe u meni ( prilog 5 )

Govor je najčešće opravdavanje nemoći da se dostigne san i ono čemu težimo,  čemu se dajemo i od čega mremo. Šutnja je uglavnom uzvišeno držanje pred ljudima. Baš zbog toga ljudima je stalo da što više govorimo, da bi izbjegli neugodnost šutnje, ali ipak s druge strane, ljudi žele da čuju utjehu za ono što njih tišti, a nemaju hrabrosti kao ni vi da govorite o tome. I oni se raduju takvim razgovorima. Makar samo da spoznaju da nisu jedini u muci.
Prijatelji su drugačiji, na svaki način će da pokušaju da ospore vaše tuge, htijući da vam u vama pokažu sve najljepše vaše koje će da vas uzdigne iznad vas samih.
A vi tragate za onima kojima ni za jedno ni drugo, i lagodnost i nelagodu, ne treba govor, nego smijeh ili pogled i dodir koji od toga prećutanog napravi makar dramu, koja će da izrodi drugačije složene crtice vremena kojima se neprestano posvečujete, gradeći dane od ničega, u ugodno sjećanje.

Sjećanja nikada nisu savršana sa nama u glavnim ulogama. Glavne uloge uvijek su drugi. Oni koji nalakše nas podignu i spotaknu, koji nas uzdignu i održavaju. Gdje je tu ljubav, ako san i, poslije uspomena su od naših ruku u nama ispleteni i držani. To treba da su tuđe ruke, tuđi prsti, tuđi dlanovi. Čuvari našeg duha su to. Ma koliko dugo da su bili u tome. Ono što naprave zdravo srce treba da zadrži i očuva dok drugi neko ne usudi se da preutme gradnju toga u nama. A koliko se te osobe zadrže u našim životima pitanje je koliko mi u njima sagradimo nečega  što drži i čuva njihov duh.

Taj spoj je nesvijesna težnja postojanja bića. Prirodno u nama nastanjena, samo izmišljenim definicijama sklonjena u drugi plan, i iz otuđujuće sebičnosti izgubljeno iz osjećaja i razuma. Ta težnja je ono što je ljubav u nama, i što čini istinsku ljubav.

Ljubav je snaga duše, duha ili našeg bića. Kako god. To je snaga prihvatanja ili odbijanja ili nastojanja da se dopire do onoga što nas gradi u nekome ili u nečemu. To je snaga građenja nas u postojanju.
Drugačije zauzimanje za ljubav uvijek je lakše opisati, i uvijek se ima više reći, jedino se drugačije ne može potpuno osjetiti. Tada ljubav, iz slabosti onoga ko se tako vodi, okrene drugo lice: mržnju. To je istinska slabost. Istinski nedostatak čuvara duha, nedostatak tuđih dlanova i prstiju koji grade i zadržavaju da se ne sruši dio bića koji ga čini onim kakvim je zadovoljan sobom.

Tuđe u meni ( prilog 4 )

Kao dječak sam u sebi stvorio sliku djevojke. Žene. Lepršave i slobodne poput djeteta. Sa promuklim glasom, a neiscrpnim glasom, kako pjeva ciganske pjesme, trči, igra i vrišti bez prestanka, i kada god poželi, bez da se je sputava ičiji pogled ili prisustvo.
Dal’ sam načuo ili sam saam sebi stvorio sliku o ruskim ciganima, čije su žene imaju kožu bijelu kao ruska zima, i koje putuju karavanama bježeći od sibirske zime, prateći vukove, od Sibira do Crnog mora. Koji nikada ne zalaze u gradove, nego se nastanjuju u poljima bilo gdje da ih zatekne noć. Ciganske čerge su za sve koji sanjaju o ciganima, za sve one koji ne žele da se odvajaju od otvorenog neba.
Ja ustvari ni je znam da li postoje ruski cigani i da li su bijeli, kao sto ja zamišljam tu ciganku. Ne želim ni da znam. Za sebe ću sam da ih stvorim. I neka me niko o tome ne pita. I onako sam dovoljno pritajen u sebi, i toliko malo znam reći. Pa cak i ciganki bijelog lica kada bi se pojavila. Pretvorio bih se u šutnju.
Već znam taj osjećaj tako dobro da sva čuda svijeta nisu dovoljna da promjene taj rascjep uma. Kada se toliko dobro se sazivim sa snom da je svaki govor kao sam sebi da govorim.
Zamislim se pored nje, naspram ovakvog kakav sam. I sve što bih da tada kažem je previše daleko da bi se reklo. Previše daleko i duboko u meni da bih dokučio. Kao voda u dubokom bunaru nad kojim se nagnem i osjetim kojom svježinom mi studen prosjeca lice, i ne mogu da zahvatim vode i iz dlanova joj pružim da iz njih pije.
A ona cijelo  more svježine   u sebi… Ali slatko more obgrljeno nesprestanim  pomjeranjem vjetrova  koje ne može, kako ni ja, da dohvati u tom trenu i napoji me  ili za mene se u vjetar vine pjesmom.

To je šutnja koja lebdi težnjom predaje. Slatko boli. A riječi, onako, van pjesme  postanu olovno teške a zlatom se oboje se smijehom daju  dok kapi pljuska nas ne natjeraju da trčimo preko blata do čergi.
Zamislite samo  kako bez riječi i dodira, čak i bez sigurnost u postojanje, čovjek se preda. Zamislim da se predam.

Tuđe u meni (prilog 3)

Naučio sam govoriti na mnogo načina. Sa strašću, sa čežnjom, moljikavo i strogo do toliko da ne možete ništa zaključiti o meni. Previše se dajemo time što ulazimo u tuđi karakter, a često je karakter sakriven duboko iza riječi.
Ustvari, potrebno je u tim riječima tražiti ono što dira i grebe ili miluje nešto u našem karakteru. Time otvaramo mjesto u sebi za druge. Bilo to mjesto prijatelja ili neprijatelja. I nije ni malo lahko to postići. Naivno je misliti da jeste, ne zato što rizikujemo posljedice koje može nego izazvati, nego zato što smo otuženi i ne umijemo rezonovati o bilo kom vidu ljubavi a kamo li duhovnosti koju treba da izgradimo u sebi da postanemo otvoreni, poput prirode.

U suštini Božijih blagodati ćete pronaći da je govorom teže stvoriti neprijatelja nego prijatelja, samo kada bi manje govorili. Goluba se ne tiče vrabčeva pjesma. Tako da ni jednom od njih ne smeta smeta ni odakle se hrane, pa čak i ako je s istog tavana.

Nekada sam sebi davao mnogo komfora, ulazeći u karaktere iza riječi. Plaćao sam dobre cehove za sve konflikte koje sam izazvao time. ali sam se na svu sreću osvijesnio, i bez obzira posljedicu koju je izazvalo okajavanje tih konflikata, sazrio sam i izvijestio se ulaziti u karakter iza riječi.
To i nije tolika sreća i umijeće, ako razumno se čovjek od toga ne ograđuje. Sreća je kada spoznate na koji način tuđe riječi pripitomiti u sebi, samim tim i onoga ko govori, ako to želimo.

Danas drugačije govorim. Drugačije i slušam. Tako da najviše što osporavam su riječi koje čujem. Dovoljno. Karakteri- svako sebi.
Danas, kada govorim, za svakoga se trudim pronaći drugačije riječi, a da isto kažem. Za bliske, kroz riječi tražim dovoljno upečatljive osjećaje, prvo u sebi. pa tek onda po umijeću puštam da neko gradi u meni osjećaje, po njihovoj želji, a ja samo posmatram i uživam u tome. I tek nakon svega rečenog, nakon sto sam postavim temelje, mogu sebi dopustiti priču o, za mene, posebnim bićima ili jednom odabranom, koje će sebi sagraditi stepenice do izgrađenog Tadž-Mahala.

Tuđe u meni (prilog 2)

Nema nista tužnjikavo u mojim pričama. To je čežnja moja, ali u vašim očima ona jeobojena vašim sažaljenjem. Zato vam i govorim sve na ovaj način. U meni tuge nema, a vi mene žalite, a istina je da ja izvlačim vaše tuge da ih vidite. Možda zlobno od mene kvariti vam sliku vas. A vi samo kada bi tiše me slušali, i osjetili mirnoću u mom glasu, vidjeli bi pravu sliku mene.

Previse visoko gledam u nebo, a istim pogledom previše široko gledam svijet. Čak i u nebeskom plavetnilu, posebno noću, mogu da pogledam dubine vode u koju sve manje svijet gleda. Zato kada govorim sam sebi se činim previse uopstenim, pa čak i da sam sebe opravdavam, pomislim.

Ne želim radi svijeta da se odvojim od sebe niti radi sebe da se odreknem svijeta. Zato govorim drsko. Zato govorim samo asocijativno. Zato prećutim najljepše što bih volio da kažem.

Riječi su vrijednost u tuđim ušima. Ja riječima ne mogu  učiniti svijet sretnijim i ugoditi mu. Tako i ne trudim se nahraniti ga. Iz zdjelice hurmi ne mogu nahraniti vojsku, ali mogu gladnog prosjaka. Makar to bio ja.

Sve najljepše i najmudrije  što bih pričao, ljepše i smislenije zvuči kada se ispriča jednom biću. Zato samo  kada san prinuđen izgovaram ono što je već kazano prije, takoreći za svakog pojedinačno biram posebne i drugačije riječi. U tome je čarolija i sjeme iz koga izniče cvijet, jer ga sadim u odabrani grumen zemlje. Ako bih sjeme bacio u zrak da ga vjetar zasadi, prvog proljeća iznići će cvijet a već slijedećeg iznići će korov. Tako rastu riječi u ljudima.

Kajanje

Tanka linija svjetlosti;

Što mi do oka dopire kroz mrak,

Gasi crven Dunjalučkog bola;

Što u otrovanom srcu mi izgara

Nijemo slušam vjetar;

Svojom snagom mi donosi žeđ,

U mrtvim grudima;

Zaboravljene vjere.

Kapljicom kiše slivene niz čelo,

Diram u kajenje umjesto suzom;

Tvrdu ljusku grijeha lomim;

Strahom i Bolom,

Svjetlom Ahiretske slobode;

Što je vidim kad oči zatvorim.

Tuđe u meni 1

Tako oholo prema sebi se okrećemo, tako često da prestanemo da se’ volimo a pri tome vremena nema druge da zavolimo. Tako oholo smo svoji u svojim slikama u koje bi da se smjestimo umjesto u iluzornu stvarnost koju je neko drugi izgradio. Lijepa li je ! Ali tuđa stvarnost. Tuđa uzeta iz tuđe tuuđi se izgradila, da bi se vezla u tu tuđim životima, koji su tada postati tuđi. A mi ogorčeni naspram nas samih. Zulum živi,nečovjeka u čovjeku, koji davno teži da prestane to biti.
Moje bilo nikada nije biilo moje, iako sam ga sam izgradio. Jednom sam imao vizuju. Za nekog. Za zenu. Pravio sam ga po mjeri. Kao testament izgublenom ciganskom sinu. Kao zavjet, da prihvati.
Ništa stvorio nisam. Sem u sebi. Cijeli Tadž-mahal čovjeka. Kome sam ruke osjekao, da ih ne pruža van sebe da prisvaja nešto. Sada mi fale ruke da njoj otvorim vrata. Da je zagrlim. I otmem od svijeta koji nije njen. Koliko taj svijet nije njen toliko ona ne može biti moja.
A htio sam biti čovjek. Za nju. U njoj. Ne prosjačko čedo ili oholi pustahija. Htio sam da izgradi u meni mene, u njenom Tadž-mahaluHtio sam svijet u njoj, pojeći je svojim rukama. Čuvati njen slobodan korak u svom pogledu. Slušati vjetar s kojim se vješto poigrava, plesom i smijehom djeteta.
Htio sam biti neprimjetno vezan na koncima njene haljine, koju oblači da bi slobodom se vinula u vjetar.
Ali nisam umio. Niti imao snage.
Nastavit će se…

PItanja

Jesi li noćas sama ..i grliš jastuk od bola ?..

Koliko ti fali, dok kiša rominja,
da ispred kamina, svoj obraz mi smjestiš u dlan ?..

Koliko pitanja si mi noćas spremila ?..

Imaš li tugu u očima .. što te samu čeka počinak ?..

Poželiš li vidjeti, naš poluosvijetljen odraz na prozorskom staklu ..
kada ti moja ruka zasmeta na boku, dok spavaćicu oblačiš ?..

Mičeš li kosu, i nagneš li glavu u lijevo,
zamislivši da ti spuštam usne na vrat ?..

Samo mi reci ..
Dali ti falim noćas ?..

Baklja na vrh pješčanog brijega

Tako malo i tako iznenada sve plane. Pretvori se u treperenje svijetlosti i toplote. Kad od toga strahuješ, osjećaš da ti je duša kao žica na gitari. Ali jedina ostala. I to s najnižim tonom. I u strahu da ne punke, takoreći i ne smiješ da je dirneš. A poželiš pjesmu.

Volio bi da znam svirati pa da opjevam strepnje. Kako samo strepim od pogleda na tvoje lice. Mirno i spokojno a tako uznemiri požude i nemire, koje ni najhladnije i najtamnije tamnice ne mogu ugasiti.
Htjeroh uporediti zanos koji slutim u sebi, sa zanosima likova iz romansi, ali mi baš neukusno i nedostojno uzdizati nečiju priču naspram onoga što može u meni da se pokrene. U trenu požurim prema tebi. U trenu zastanem i vratim se sebi. U trenu dajem svijet, u drugom se otimam od svijet, i dajem ti ga cijelog i izmičem se iz njega, da bih gledao te kuda zalaziš i kako me tražiš.
Volio bi da umijem baš jutros da ti opjevam pjesmu i u sve do sada napisane naslovim tom pjesmom. Stvarno bi to bila pjesma „baklja na vrh pješčanog brijega“ ili „svjetionik u pustoši nekog mora“.Kad bih samo umio.

Ne strahujem ja da ću sebe izgubiti. Bar ne koliko strajujem da se u tebi ne izgubim ako me uzmeš.
Strahujem da me ne išćeš, iako čujem glasove, iako osjećam zov. I svakim novim tonom vidim slike koje vidjeh u trenu kada se moje oko spustilo na tvoje usne. I sve oko mene stvara flashback usana. Onda se zaustavim, uplašim se sopstvenog srca kad zatutnji toliko da osjetim da mu kisika zafali pa krene van i osjeti ugodno gušenje ispod jabučice na vratu.

Posljednja pjesma

Tekst: Ishak Kuljančić
Interpretacija: Anel Herzog Sivrija
Pozadinska muzika: Undergorund tango – Goran Bregović

Posljednja pjesma

Danima kanim posljednju pjesmu ispisati
Ne samo posljednju tebi
Nego posljednju i sebi
I svima onima u meni

Opjevavati se može samo
Kada te pjesmom hrane i poje
Nadom kada odišu i tebe namirišu
Tada pjesma koja se piše
Sobom zamjenjuje vrijeme

Čuo sam jednom pjesnika kako govori:
„Na svijetu smo sami i ničiji”
Tada sam to strahom doživio
A sada jadom
Što ne mogu da se dam
Jer jača je ta želja da pripadam
Od slobode koju dobijam.

Sloboda je meni okov i
Neusmjerenost je moja pokora

Posljednju pjesmu pišem evo
Posljednja
Što je ključ
Koji zatvara i otvara jedno vrijeme
A svaku drugu kada bi napisao
Bila bi predmet koji
Skrnavi okna vremena
Koje zaključih i zaključah pjesmom

Čuo sam mudraca kad veli:
„Čuvaj pripadnost u sebi
Ne doživljava se često
Obično samo jednom
A svaki slijedeći put je samo
Imaginarna slika prvog
I svaki put je blijeđa i bezbojnija
Pa do sivila tako”

Zato neću prve pjesme i prvu pripadnost
Prebajati i osivljivati
Prepjevavanjem nečega
Što je od mene otpjevano već

Ti si rodila pjesnika u meni
Tebi i pripada
A večeras je jasno da si ga odbacila
U polovno
Gdje su klovnovi iz ljubavnih tragedija
Što sada sirovost prodaju za zvanje i ime.