Nema nista tužnjikavo u mojim pričama. To je čežnja moja, ali u vašim očima ona jeobojena vašim sažaljenjem. Zato vam i govorim sve na ovaj način. U meni tuge nema, a vi mene žalite, a istina je da ja izvlačim vaše tuge da ih vidite. Možda zlobno od mene kvariti vam sliku vas. A vi samo kada bi tiše me slušali, i osjetili mirnoću u mom glasu, vidjeli bi pravu sliku mene.

Previse visoko gledam u nebo, a istim pogledom previše široko gledam svijet. Čak i u nebeskom plavetnilu, posebno noću, mogu da pogledam dubine vode u koju sve manje svijet gleda. Zato kada govorim sam sebi se činim previse uopstenim, pa čak i da sam sebe opravdavam, pomislim.

Ne želim radi svijeta da se odvojim od sebe niti radi sebe da se odreknem svijeta. Zato govorim drsko. Zato govorim samo asocijativno. Zato prećutim najljepše što bih volio da kažem.

Riječi su vrijednost u tuđim ušima. Ja riječima ne mogu  učiniti svijet sretnijim i ugoditi mu. Tako i ne trudim se nahraniti ga. Iz zdjelice hurmi ne mogu nahraniti vojsku, ali mogu gladnog prosjaka. Makar to bio ja.

Sve najljepše i najmudrije  što bih pričao, ljepše i smislenije zvuči kada se ispriča jednom biću. Zato samo  kada san prinuđen izgovaram ono što je već kazano prije, takoreći za svakog pojedinačno biram posebne i drugačije riječi. U tome je čarolija i sjeme iz koga izniče cvijet, jer ga sadim u odabrani grumen zemlje. Ako bih sjeme bacio u zrak da ga vjetar zasadi, prvog proljeća iznići će cvijet a već slijedećeg iznići će korov. Tako rastu riječi u ljudima.

Tako malo i tako iznenada sve plane. Pretvori se u treperenje svijetlosti i toplote. Kad od toga strahuješ, osjećaš da ti je duša kao žica na gitari. Ali jedina ostala. I to s najnižim tonom. I u strahu da ne punke, takoreći i ne smiješ da je dirneš. A poželiš pjesmu.

Volio bi da znam svirati pa da opjevam strepnje. Kako samo strepim od pogleda na tvoje lice. Mirno i spokojno a tako uznemiri požude i nemire, koje ni najhladnije i najtamnije tamnice ne mogu ugasiti.
Htjeroh uporediti zanos koji slutim u sebi, sa zanosima likova iz romansi, ali mi baš neukusno i nedostojno uzdizati nečiju priču naspram onoga što može u meni da se pokrene. U trenu požurim prema tebi. U trenu zastanem i vratim se sebi. U trenu dajem svijet, u drugom se otimam od svijet, i dajem ti ga cijelog i izmičem se iz njega, da bih gledao te kuda zalaziš i kako me tražiš.
Volio bi da umijem baš jutros da ti opjevam pjesmu i u sve do sada napisane naslovim tom pjesmom. Stvarno bi to bila pjesma „baklja na vrh pješčanog brijega“ ili „svjetionik u pustoši nekog mora“.Kad bih samo umio.

Ne strahujem ja da ću sebe izgubiti. Bar ne koliko strajujem da se u tebi ne izgubim ako me uzmeš.
Strahujem da me ne išćeš, iako čujem glasove, iako osjećam zov. I svakim novim tonom vidim slike koje vidjeh u trenu kada se moje oko spustilo na tvoje usne. I sve oko mene stvara flashback usana. Onda se zaustavim, uplašim se sopstvenog srca kad zatutnji toliko da osjetim da mu kisika zafali pa krene van i osjeti ugodno gušenje ispod jabučice na vratu.