All posts by Anel Herzog Sivrija

Ti koji protcitas moj kam mozda si hodio do zviezda. I vratio se jer tami neima nista do ponovo ti sam. Clovek mojze vidjeti ono tsto nije vidio, tcuti ono tsto nije tcuo, okusti ono tsto nije otkusio, bit tami gdi nie bio, al uvijek i svagdi samo sebe moze najti ili ne najti.

Volja, istine i riječ ( Spoznaja VI )

Moja je volja izgubila volju za voljom. Uguši me oronulost naroda, obješene im kože, a na licu ni traga istine. Riječi su im izgubile nit, otrgle se, pa gospodare po svom nahođenju. Jezik ko jezik, radi što mu se kaže, a žudnja za još govori. Moja je volja pronašla način, način mi je pronašao zapregu, a zaprega ugleda prepreku…i osta ukopana na mjestu. Mene zakopa. Takav i danas stojim. Zakopan. Između. Kada me zakopaše ja sam ukopao sve oko sebe. Neko mora plaćati učinjeno. A sebe sam već dao. Progovorio sam. Zato i jesam zakopan. Mogu pretrčati uzduž i poprijeko ovaj tor, i misliti o slobodi, ali tor je uvijek tor, a u toru uvijek ovce. Ako sam danas trčao i sutra ću trčati, a ništa bliži neću biti čovjeku. U toru je i crna ovca bijela kada šuti.

Progovorio sam i rekao istinu. I zato sam ovdje. Nisam je mogao platiti, jer…uz život istina je najskuplja. Toliko je skupa da je rijetko ko sebi može priuštiti. Vremenom otupiš, i naučiš da šutiš. Prvo zatvoriš oči, zanemariš…jednostavno prođeš, ne tiče te se, nije tvoje da se miješaš. Drugi put se i ne okreneš, ne tiče te se, prođeš. Poslije zatvoriš sebe, i prestaneš da prolaziš i zanemaruješ, ne obazireš se. Postalo je normalno. Kada te pitaju, i kada moraš da govoriš…laži. Jeftinije je i korisnije po tebe.

Jer kao što vidiš istina je skupa, a ja je sebi nisam mogao priuštiti. Zato sam ovdje. U trenutku kada sam trebao da oborim glavu i odobrim naslagane riječi iz tih poganih usta, progovorih. Rekao sam istinu i uskratio sebi pravo da doživim sutrašnji dan. Zato sam ovdje, zakopan. U toru, i crnji ne mogu biti. Ocrni me istina. Pa pišem. Nema većeg tereta od riječi, a ti dok čitaš ovo vidi kako ćeš svoj da nosiš. Natovarit će na tebe i ono što nije tvoje. U riječi od riječi, prenesena riječ najteža je. Kad te natovare takvom, ti zadrži za sebe, jer u riječi od riječi, tuđa sa tvog jezika najgora je. Uho je varljivo, i čuje što misli a ne što treba. I istina u toru ništa drugo do najveće laži nije. Kad svaka riječ svom jeziku je istina, i ima svoje pute. U Danu kada nebesa i Zemlja iscijede sve svoje kapi, a istine budu sabrane u jedno, znat’ će se ko je u pravu a ko nije. A većeg tereta od riječi nema, rekoh.

tintom obojeni pljusak

slušao sam kišu

kako nagriza nebo

i hiljade i hiljade kapi

nijedna ne pade za mene

nego za nju

bile su to suze

onih odozgo

voljeli su je

i u narodu

i na nebu

i ona je voljela njih

samo meni nigdje

ljubavi ne ostavi

i ne zna srce tvoje

kako je mrijeti

zbog ljubavi

koju ne spoznaš

a mrem

 

lako je slušati dobovanje kiše

na limenom krovu

ispod moga prozora

i lako je izbrojati kapi

odrediti nijansu sivila

koje mi zapliću u kosu

i stavljaju na oči

 

kiši već danima.

lako je to podnijeti.

 

lako je i gledati u nebo

raskošno tmurno, bogato suzama

koje proljeva na nas otrgnute od sreće

otrgnute od ljubavi

otrgnute i bačene

 

lako je slušati muziku kiše

ali je teško podnijeti tišinu nakon nje

 

umro sam one noći

kada se kiša

stopila sa tišinom

a tišina postala glasna

poput bubnja

i nije mi žao

neba nagriženog

to anđeoske suze su

i nije mi žao sto umro sam

to valjda neki red je

žao mi samo što na nebu

ne bi nijedne kapi za me

i što ostale su jagodice

uskraćene dodira

kose kestena

netaknute

 

smrt je novi početak – kažu,

ili time postaje kad je kiša spere

tako da

uzimam svoj šešir za plažu

svoje sunčane naočale

i svoja bosa stopala

i plešem na groblju uspomena

(valjda ću ih tako dokrajčiti)

 

iz smrti se rađa početak

iz kiše se rađa pepeo

iz pepela se rađam ja

iako više ne plešem

 

jer tek trebam naučiti hodati.

zašto nemam kišobrana u ruci?

 

tako bih uvijek

kišu dočekao

gledajući beskraj

vječnost

tebe

jedino sam ti ja

mogao iscrtati lik na vodi

skakutajući po lokvama

prskajući prolaznike

svojim bojama

koji ništa drugo

do mrlje vidjeli nisu

i ne sramim se

ostajem danima slikajući

kad već tolika budala sam bio

da sačuvam barem jednu

fotografiju tvoje

neiživljenosti

 

ali i kad se sklonim ispod krovova

želim da ti budeš tu

sa suhim džemperom i šoljom čaja

i onim malim papirićem

davno ispisanim

kog sam izgubila

(ali bih voljela da ga još imam)

 

kad bi ispio okus ozona sa mojih usana

ne bih strahovala da će to učiniti besmrtnost

jer

to bi značilo

da nikada neću obući haljinu od nimbusa

i proliti sve one suze

dugo zadržavane

na prašumu koju ostavljam za sobom

 

i to bi značilo

da ćeš ti

zaista ostati zauvijek bez mene

(kao što možda već i jesi, tako sviraju ove kapi)

 

ništa se ne mijenja

opet sam ja

samo ja

a ti si ti

grizem se iznutra

na kamenu pisali su isto

da samo oni

koji mogu izdržati samoću

otkriju da rijeke teku uzvodno

a vode nizvodno

i da kada kiši

ti ne možeš a ja mogu

da razumijem

kakvo je to i koliko je to

razočarenje

za oblak

kada postane

voda

 

https://soundcloud.com/sivrija/tintom-obojeni-pljusak

Odluka (Spoznaja V)

Ne mogu reći da ovo što imam nije dovoljno, ali da imam mrvu više ovo sada bi bilo premalo. Živim u vremenu htjenja, kada je čovjek prodao svoje vrijednosti, smatrajući ih slabostima, da bi ostvario tuđe ciljeve. Jer, danas, oko tebe i mene, živi čovjek tuđih vrijednosti. Živim ja, i hoću još. Čovjek sam pa hoću, imam potrebe, a sada mi je potreban život. Bezbrižnost o mom pravu na njega. Da ne krpim dan za dan, žderući nadu u bolje sutra. Svijet oko mene koji postoji, baca me u očaj i stvara ogorčenje. Gorčina koju osjećam, kida mi svijest. Savjesti što je ostalo nudim vama na čitanje. Svijet oko mene koji postoji, u kojem životarim tjera me na bijes. Krv u meni koja kuha, od huje prži meni najbliže. Zbog isparavanja mojih riječi, rijetki su uz mene ostali. One koje je trebalo da sprži, čuva ista gamad poput mene. Kada bi moje oči vidjele dalje od sebe, progledao bi i svijet.

Živim u vremenu nametanja ispravnog, prihvatanja prije provjere. Živim u vremenu idealnog idealiziranja nebitnog. U vremenu licemjerstva, gdje se lica mjere tuđim jezikom, i status čovjeka i njegova vrijednost određuju bezličnošću. Što je veća, veći i status, i uživanje društva. Živim u vremenu gdje svako ima svoju istinu, i gdje je onaj ko vjeruje u Ispravnu, budala, otpadnik, i razvratnik nepoželjni, gubavac i kuga sistema. Živim u vremenu kada se žive tuđi morali, i kada su mane, demokratski, preuzele vlast nad vrlinama, a vrline izdahnule od poraza. Birali smo, razjedinjeni. Da mi je da ne mjerim lica jezikom, i čehri ne presudim prije provjere. Zaista, svijet oko mene koji postoji, pogan li je. Ni narod ništa bolji nije, a i ja sam tek čovjek.

U čovjeku se nastani klica, i zbog te klice ja ne vjerujem nikome, a najmanje sebi. Zato pišem, urijetko čitam. Strah me da mi se ne nametne tuđa misao, pa da je ne prisvojim. Ponekad pročitam par reda, iz Onog u šta sumnje nema, da se podsjetim. Ali hoću sam da spoznam svijet.

Što moje oči budu vidjele, zapisat ću. Što moje uši budu čule, zapisat ću. Što izađe iz mojih usta, zapisat ću, ma kako pogana riječ bila. A ti me odmjeri, kada pročitaš napisano, pa presudi. Prije nemoj, po tebe valjat’ neće, a meni štetu nikakvu nisi nanio.

Ako te ovaj moj zapis, podsjeti na neki od prije, znaj da nije nametnut, niti namjenski prisvojen. Ja ću pisati o svijetu oko mene, a ti ako uvidiš da se zapis od zapisa ne razlikuje, to samo znači da je svijet ostao isti, i da koraka naprijed istupio nije. Svijet u kojem živim tek je jedan čovjek.

odraz

jednom je čovjek ugledao svijet bolestan

i duše napaćene

teške

bez okova u redu

kako traže spasa kod onih

što spasiti ne znaju

i čovjeka zaboli

ovako

u stomaku odozdo krenu

i stade na sredini prvo jedna

pa druga ruka

stisnu i iscijedi mu dušu

zaboli ga dužina reda

nevjera

besramlje

pogan dah stajača

što kaleme Ime imenom

znaju-da vide ne žele

znat će- vidjeti morat će

oči će im nabubriti

zjenice rašire se

zakovani očni kapci

pred suncem  žarkim postavljeni

čekati će na svoj red

 

puče duša poput kosti

baš ko pašče kad zagrize

Jedan spas od bolesti

vidi reda kako gmiže

 

ka suprotnoj strani

doduše

 

i tu čovjeka do moždine zaboli

kroz rebra ruke uvukle se

najgori među njima

najboljim posta

kasno shvatio

na vrijeme vidio

Jedno Ime primilo se

pokajanjem kalemio

 

jednom je čovjek ugledao čovjeka

okrenuvši se desno ka prozoru

i ženu koja nije svoja

kako nad njim bdije

gađala ga je znojem

sa njenih oluka lije

i pršti vatra

sagori ih iznutra

u njima sve pravo do tad

sprženo je

upravo su naložili duše

okupani u sopstvenom vonju

dahtali su

hajvanu

obuzdaj se

i tad su mu šamar

nebeski svezali

u sebi odmah povratio je

ona bdije

on ne snije

to nisu njene oči

probudili su ga

ona smije

on krije

dozu razuma povraćenog

 

jednom je žena ugledala ženu

okrenuvši se lijevo ka prozoru

i čovjeka koji nije svoj

kako pod njom bdije

milovala ga je znojem

i osmijehom navučene ludosti

visila je nad njim

poput grozda bijele kraljice

prehlađena od ljepote

ovozemaljske

želi

žudi

žedna

daje sebe

već je

sagorila u vatri

potpaljenoj dušom

i tad su joj šamare

nebeske svezali

ne tiču je se

ovaj svijet – sve što vidi

nejasan je

bolji svijet – u magli

jednostavan

pred njom izgubljen

 

bilo je to u noći

kad su duše spoznale se

odraz ugledavši

zajecaše

 

Namjere ( Spoznaja IV )

Zaista, čovjek od čovjeka, ne razlikuje se ni po čemu drugom, osim u namjeri svojoj. Izvršenoj ili naumljenoj.

  Za izvršenu namjeru potrebna je vjera da ono što činiš jeste ispravno. Tebi. Čistoća namjere ne dovodi se u pitanje. Izvršitelju će ona uvijek biti poput pitke rijeke, i u tom trenutku nešto najbolje što je svijetu mogao podariti. Izvršena namjera postaje nepovratno djelo, upisano u jednu od Dvije knjige. Ono upisano podvlači se ili briše na kraju dana. Ako je Svijet oštećen, oštećen je i izvršitelj. Podvlači se na kraju dana. Spozna li štetnost namjere svoje i na istu zažmiri, ostajući u zabludi ispravnosti, teži je za namjeru Lijevo. Oni koji spoznaju štetnost namjere svoje, i zakaleme namjeru namjerom boljom, nit’ će im se upisat nit’ podvuć. Teži je za namjeru Desno.

Vidio sam namjeru svoju na putu za bezdan, u čijoj ću izgubljenosti i širini da lutam u narednih par poglavlja života. Vidio sam njenu štetnost prema meni, i odlučih zanijekati. Uvidio sam da pri spoznaji same srži namjere u vladavini Ponosa, u mom slučaju, Razum nije ništa drugo do sluga zarobljenik. On služi i pokorava se izvršiteljevoj volji Ponosa. U ovom slučaju Razum gubi sopstvenu svijest. Nekad me pišu Lijevo, nekad me pišu Desno.

         Za naumljenu namjeru potreban je strah u srcu i pod kožom u kostima, jer prvo se mora roditi kukavičluk. Sve naumljene namjere su naumljene, jer naumljivač nije izvršitelj. Onaj ko je planirao da izvši i izvršit će, i njemu je na umu samo krajnji cilj namjere, a ne namjera sama. Naumljeno nije izvršeno, iako rezultat je često gori. Izvršitelj će izvršiti, naumljivač će razmišljati i ostati u svojim razmišljanjima i ne izvršiti naumljeno. Izvršena namjera je planirana, nije naumljena. Onaj kome je na umu da izvrši i izvršit će, za njega postoje samo odgode o izvršavanju, ne očituje odustajanje. Pred njim svaki put ima zaobilaznicu i prečicu, a svaka prepreka rješenje. Naumljena namjera poznaje samo opravdanja i na kraju odustajanje. Žal za naumljenim, gdje Svijet postaje prvi i jedini optuženi.

Izvršitelj ne vidi sebe, ni pred sobom, naumljivač dalje od sebe i ne gleda. Tek su rijetki spoznali Istinu i vidjeli da su Namjera i Djelo poput Noći i Dana. Jedno s drugim u korak ide.

Klice ( Spoznaja III )

Pred zoru, ne spavaju jedino Oni budni zbog Njega, i Oni koji se muče. Trećih nema. Oni budni zbog Njega čekaju Poziv da Dužnost obave. Oni koji se muče redovno čekaju odgovore. Ja gledam oblak kako se mrvi, kap po kap. Oni budni zbog Njega kad Dužnost obave mirno spavaju, Oni koji se muče od umora potapšu jastuk par puta, okrenu se na odgovarajuću stranu i sanjaju rješenja. Nit’ spavam, nit’ sanjam. Nit’ mogu, nit’ umijem. Zaboravio sam!

  U meni boljka, pa se mrvim noć po noć. Dosadnija od ove glavobolje, teža od poroda. Klica nikla, a pogan joj plod. Klica rušilačka! Zavadi pa razdvaja! Mene od svega što mi srcu drago, mene od mene. Nagoni me da se ogriješim, i tjera krv da mi vrije, ne bih li istupio i odreagovao. Učinim li to proklijat će prokletinja, i razvuć niti svoje kroz mene pa ću postat šuplje drvo i tovarit ću na se ono što je volja njena, i ne znajući. Nit’ spavam, nit’ sanjam. Sklopim li oči, prožderat će me. Živina!!!

         Veće boljke a da brže klije od Sumnje na Ovom svijetu nema. Zato pišem, zato pričam, a ona se smiri ko pašče uz nogu. Ušutim li, proklijat će. Šutnja između, njen je zrak. Na njoj diše. Govor za nju oštar je nož, pa reži. Zato pišem!

         Sam ne mogu. Toliko za reći nemam. Što više razmišljam, to brže tonem. Zatrovana uma i nisam pri svijesti, pa su mi i misli i zaključci samo meni jasni i pravi. Hir…Hir je ono što ruši razum i kida veze između. U hiru se rađa inat, u inatu tvrdoglavost, iz tvrdoglavosti gnjev, iz gnjeva očaj, iz očaja zavist, iz zavisti ljubomora, u ljubomori sumnja. Prezirem sumnju, koja više nije sumnja već istina bolna i očita.

Izgubi me nekad ona nit, koja daje boje mome nebu. Tad sam tek misao na raskršću, sa hiljadu devet stotina osamdeset i šest strana svijeta. Običan sam, i teško je. Stoka je blago rečeno najbliža meni, i onima poput mene. Zato pišem!

Klica do klice, između na Vi, proklijat’ će. Piši…pričaj…pričaj…pričaj…piši…piši…volja tvoja neka je, samo me nahrani Riječju Njegovom. Da budan spavam. Pomozi!!!

I što više razmisljam, to brže tonem. Zaronio sam u sebe, i druge mi nema nego da ugušim pobunu. Prelomio bih se preko koljena, ali kako prepolovljena čovjeka slomit’. Između sam, ružnom klicom proklijat ću, besramna ploda. Zato pišem! Shvati! Poklanjam sebe! Meni lakše da bude, a ti da se podsjetiš!!!

         Gledao sam i oblak kako se mrvi, kap po kap, razočaran što nije bujna rijeka. Vidio sam sebe kako izgaram iz dana u dan, pa sam žalio. Oblak je tek para od koje nebo rosi. Za nama zarosilo nije, a zbog nas nikad ni prestati neće. Ja sam tek čovjek, zemljena tvar, kad rosi blato postajem.

Da mi je da sam od Onih budnih zbog Njega, što čekaju Poziv na Dužnost!

Strepnje ( Spoznja II )

Ime mi je Faruk…Faruk Herceglić. Mati mi je dala ime po daidži. Ne poznajem ga. Živio je u vremenu kada se trpilo i imalo, preselio na Onaj svijet u vremenu kada se trpiti više nije moglo. Ja živim u vremenu strepnje, i malo toga osim Njega, i mene samog imam.

     Ime mi je Faruk…Faruk Herceglić. Znači onaj koji rastavlja istinu od laži. Ja jedino razdvojiti znam rječcu ne od glagola, a i tu se mislim. A i to prije da je od prezimena, nego od imena. Otac mi je dole iz Hercegovine, mati iz Krajine. Ja nit’ sam kršan, nit’ sam ljut. Napola sam…a takav mi je i život, prepolovljen, i uvijek negdje između.

     Daidžu ne poznajem, kao što rekoh. Znam samo njegova pisma, mati ih drži skrivene od svijeta, meni dozvoli dnevno jedno da pročitam. Dovoljno mi je. Uz drugo bih žudio za trećim, i postao bih pohlepan za riječima. I sada tu istu pohlepu dijelim, ne bih li skinuo teret, ovo breme u grudima. Grč sam! Ali ti se nemoj grčiti. Ne pišem ja zbog toga, već da olakšam sebi, a ti olakšanje traži kod Njega. Jer istini za volju, ja ne znam gdje sam, u ovom ludilu od vremena koje svima za dlaku izmiče. Ništa manje nisam izgubljen a ni pri svijesti. Poput tebe sam, i njega i njih. Ovo vrijeme je moje koliko i vaše i njegovo i njeno. Uzjahalo je i jahat će sve dok ne dođu po tebe. A samo što nisu. Na sve strane dok se okreneš, propustiš sebe. Jer i ja ko i ti ništa bolji nisam, zna se i uvijek je se znalo…mi smo ljudi potlačeni vremenu i uvijek ćemo biti vremenom uzjahani. A noć je vrijeme kad postajem svjestan sebe, i svjestan Njega, pa pišem. I daidža je pisao. Njegove spoznaje su njegove, a moje su moje. Njegove strepnje su njegove, a moje su moje. Njegovo breme je njegovo breme, a moje je moje. Njegov je Račun samo njegov, a moj je moj, i u to nema sumnje. Došli su po njega, doći će i po mene. A mati uvijek kaže na njega sam. Pa ona gledajući mene vidi njega, a ja kad se pogledam ne vidim sebe, pa me i nema. Ko kad sam između. I sve je, kad dobro zaroniš u razmišljanja, između na ovom svijetu. Rijeke su između dvije litice, ali rijeke nađu put, pa naprave kanjon. Planine su između, ali planine nađu put, pa naprave kotlinu. Drvo je između drveta, ali i drvo nađe put, pa krene ka nebu. Kamen je između kamena, ali i kamen nađe put, pa se ukopa. U meni ja, između ja i ja, a puta još ne nađoh, a licemjer neću da budem. Pa pišem…

     Vidio sam vojsku mrava, svaki od njih podređen svom zadatku, Jednom cilju. Pod nogama su mi…onako sitni, ranjivi, a onda sam pogledao nebo, i vidio da sam mrva pod Nečijim stolom. Ovo što čitaš, a nije ti pod moranje, to moj je put da pronađem sebe, ne bih li isplivao bar za tu mrvu iznad ove moje prepolovljenosti između Dva svijeta. Jedan je Njegov, a drugi je moj.

    Riječ je Jasna, i to je Zakon. Onima prije, tebi i meni, i njima sutra. Prije Riječi bila je Riječ, a prije te Riječi bijaše još Riječi. Zakon do Zakona, i na kraju Zakon nad Zakonima. Svako je prihvatio Riječi predaka, samo rijetki prihvatiše Riječ Istine u koju nema sumnje. To su oni kojima Si učinio podsvijest svjesnom Tebe. Oni su počašćeni. Moja Riječ je Riječ predaka, i rekli su mi da je Istina, i u to nema sumnje. Samo strepnja pri izgovoru svake Riječi o Tebi, i u onom što napišem da ne oštetim sebe, a Tebe doista oštetiti ne mogu. I ne želim!

Spoznaja

Došli su po mene pred zoru, dok su Pozivi odzvanjali gradom i u srcima onih koji su budni zbog Njega. Ja od straha nisam oči zatvarao, pa su me mučili. Ja od straha bio sam u neznanju pa su me mučili. A što sam više znao, više bi se strah pod kost uvlačio. Vidio sam da je kap kiše veća i plemenitija od mene pa sam se tresao. Ja od straha jezik svezah pa su me mučili. Ja od straha bio sam gluh pa su me mučili. Vidio sam da su lišće i drvo i kamen i zrno i svaki hajvan s lijeva i desna čišćeg govora od moga pa zanijemih. Oni koji nemaju straha, ili su znali više od mene ili manje, a ja tako malo poznajem. Oni koji su znali više od mene, i nisu imali straha, ostali su i bez pameti jer ne haju. Oni koji su znali manje od mene, i nemaju straha ostadoše u zabludi. Bio sam bez pameti i u zabludi, a sad sam i jedno i drugo. Jer ono što znam dovoljno je tek da me žmarci prožimaju i da živim u grču. A od straha pred Milošću i onoga što me čeka poslije svake Riječi Njegove koju ne sprovodim, bojim se da istupim naprijed i pročitam Slovo. Pa ostah u zabludi, i opravdanju istog. Vidio sam da se mora i planine, i sve ono što je gore i sve ono što je dole povijaju pred Istim, pa ostah nepomičan u namjeri svojoj. Spoznaje su, zaista, golema stvar.