Pogled iz kabura
Svaki ovaj grumen zemlje nekada je bio meso,
svaka kap vode bila je krv,
a svaka stijena bila je kost.
A ti se zapitaj,
Da li ćeš, u kaburu, mrtav zadrhtati ?,
Kada čuješ kako koraci
iznad tebe postaju sve tiši
Kada svi okrenu leđa,
i samoga te ostave.
Hoćeš li i tada zažaliti zbog kamena,
Pedlja zemlje ili kapi vode ?,
zbog kojih si ti bratu okretao leđa.
Dođe mi taj čas,
Kada je uplašim praznine u zraku,
I pogleda dušmanskih očiju;
Zaprijete da me progutaju,
I odvedu u misao besmisla.
Panično se okrenem u drugu stranu,
Kao da mi taj trzaj straha probudi um.
Jasno razmišljam,
Ali sve slike i boje,
Vidim samo kao kroz san,
I nigdje ne vidim svoj trag.
Kad tišina zavlada snom i mislima:
Vidim slike kako promiču,
Kao suho lišće u vrtlogu vjetra.
Uplašim se,
I nemam snage za pomaći se,
Kao da su mi stopala u kamen urasla.
Pažljivo se okrenem oko sebe:
Vidim ljudske duše u blatu,
Kako i bez trunke obazira oko’:
Plove.
Iscrtanim putanjama,
S nacrtanim Osmijesima.
Podsmjesima.
Razbijaju jedne druge.
A One niti osjete udare,
niti vide išta na sebi.
Krvlju, iz zemlje ubrane,
Zasljepljene i pod anestezijom.
( Shvatim! )
Ja se ne plašim njihovih očiju:
Jer sam im nevidljiv.
Bože, Ja se plašim svoga straha.
Jasno ga vidim na svojoj sjeni,
Kako mi prijeti odozdo.
Prava je avantura, pogledat u sebi
U zatamljene kutke u kojima nešto vehne
U koje se samo s rukavicama ruke stavljaju ;
Continue reading Moje zanimanje je ćutanje
Čovjek je lijep tek onoliko koliko osjeća, pokazivao osjećaje ili ne, Naprosto je ljepši dok izviruje ispod plašta osjećaja. Fizički izgled nosi to sve, i pokaže, kao i prazninu u čovjeku.
Pjesmu nikada neko ne napiše, baš onako kako je osjetio da treba, ne doživi potpuno onaj kome je pisana, uvijek neko treći ko želi da mu je pisana.
Continue reading Virtuelni romantizam
· Jedna od mojih meni najdražih pjesama, koja je ispisana u vrijeme kada sam naglo počeo da zrijem u poetskom izražaju.
Kao san u zoru,
Kao barka na olujnom moru,
Kao jagnje u vučijem oku
U zamku vodim sopstvenu slobodu.
Kojim putem,
Znakom slutnje,
Da pogledam pa da krenem,
Da u trenu ne posumnjam
U slobodu svoga htjenja.
