Naučio sam govoriti na mnogo načina. Sa strašću, sa čežnjom, moljikavo i strogo do toliko da ne možete ništa zaključiti o meni. Previše se dajemo time što ulazimo u tuđi karakter, a često je karakter sakriven duboko iza riječi.
Ustvari, potrebno je u tim riječima tražiti ono što dira i grebe ili miluje nešto u našem karakteru. Time otvaramo mjesto u sebi za druge. Bilo to mjesto prijatelja ili neprijatelja. I nije ni malo lahko to postići. Naivno je misliti da jeste, ne zato što rizikujemo posljedice koje može nego izazvati, nego zato što smo otuženi i ne umijemo rezonovati o bilo kom vidu ljubavi a kamo li duhovnosti koju treba da izgradimo u sebi da postanemo otvoreni, poput prirode.
U suštini Božijih blagodati ćete pronaći da je govorom teže stvoriti neprijatelja nego prijatelja, samo kada bi manje govorili. Goluba se ne tiče vrabčeva pjesma. Tako da ni jednom od njih ne smeta smeta ni odakle se hrane, pa čak i ako je s istog tavana.
Nekada sam sebi davao mnogo komfora, ulazeći u karaktere iza riječi. Plaćao sam dobre cehove za sve konflikte koje sam izazvao time. ali sam se na svu sreću osvijesnio, i bez obzira posljedicu koju je izazvalo okajavanje tih konflikata, sazrio sam i izvijestio se ulaziti u karakter iza riječi.
To i nije tolika sreća i umijeće, ako razumno se čovjek od toga ne ograđuje. Sreća je kada spoznate na koji način tuđe riječi pripitomiti u sebi, samim tim i onoga ko govori, ako to želimo.
Danas drugačije govorim. Drugačije i slušam. Tako da najviše što osporavam su riječi koje čujem. Dovoljno. Karakteri- svako sebi.
Danas, kada govorim, za svakoga se trudim pronaći drugačije riječi, a da isto kažem. Za bliske, kroz riječi tražim dovoljno upečatljive osjećaje, prvo u sebi. pa tek onda po umijeću puštam da neko gradi u meni osjećaje, po njihovoj želji, a ja samo posmatram i uživam u tome. I tek nakon svega rečenog, nakon sto sam postavim temelje, mogu sebi dopustiti priču o, za mene, posebnim bićima ili jednom odabranom, koje će sebi sagraditi stepenice do izgrađenog Tadž-Mahala.
