Tag Archives: legal

Tuđe u meni (prilog 3)

Naučio sam govoriti na mnogo načina. Sa strašću, sa čežnjom, moljikavo i strogo do toliko da ne možete ništa zaključiti o meni. Previše se dajemo time što ulazimo u tuđi karakter, a često je karakter sakriven duboko iza riječi.
Ustvari, potrebno je u tim riječima tražiti ono što dira i grebe ili miluje nešto u našem karakteru. Time otvaramo mjesto u sebi za druge. Bilo to mjesto prijatelja ili neprijatelja. I nije ni malo lahko to postići. Naivno je misliti da jeste, ne zato što rizikujemo posljedice koje može nego izazvati, nego zato što smo otuženi i ne umijemo rezonovati o bilo kom vidu ljubavi a kamo li duhovnosti koju treba da izgradimo u sebi da postanemo otvoreni, poput prirode.

U suštini Božijih blagodati ćete pronaći da je govorom teže stvoriti neprijatelja nego prijatelja, samo kada bi manje govorili. Goluba se ne tiče vrabčeva pjesma. Tako da ni jednom od njih ne smeta smeta ni odakle se hrane, pa čak i ako je s istog tavana.

Nekada sam sebi davao mnogo komfora, ulazeći u karaktere iza riječi. Plaćao sam dobre cehove za sve konflikte koje sam izazvao time. ali sam se na svu sreću osvijesnio, i bez obzira posljedicu koju je izazvalo okajavanje tih konflikata, sazrio sam i izvijestio se ulaziti u karakter iza riječi.
To i nije tolika sreća i umijeće, ako razumno se čovjek od toga ne ograđuje. Sreća je kada spoznate na koji način tuđe riječi pripitomiti u sebi, samim tim i onoga ko govori, ako to želimo.

Danas drugačije govorim. Drugačije i slušam. Tako da najviše što osporavam su riječi koje čujem. Dovoljno. Karakteri- svako sebi.
Danas, kada govorim, za svakoga se trudim pronaći drugačije riječi, a da isto kažem. Za bliske, kroz riječi tražim dovoljno upečatljive osjećaje, prvo u sebi. pa tek onda po umijeću puštam da neko gradi u meni osjećaje, po njihovoj želji, a ja samo posmatram i uživam u tome. I tek nakon svega rečenog, nakon sto sam postavim temelje, mogu sebi dopustiti priču o, za mene, posebnim bićima ili jednom odabranom, koje će sebi sagraditi stepenice do izgrađenog Tadž-Mahala.

Tuđe u meni (prilog 2)

Nema nista tužnjikavo u mojim pričama. To je čežnja moja, ali u vašim očima ona jeobojena vašim sažaljenjem. Zato vam i govorim sve na ovaj način. U meni tuge nema, a vi mene žalite, a istina je da ja izvlačim vaše tuge da ih vidite. Možda zlobno od mene kvariti vam sliku vas. A vi samo kada bi tiše me slušali, i osjetili mirnoću u mom glasu, vidjeli bi pravu sliku mene.

Previse visoko gledam u nebo, a istim pogledom previše široko gledam svijet. Čak i u nebeskom plavetnilu, posebno noću, mogu da pogledam dubine vode u koju sve manje svijet gleda. Zato kada govorim sam sebi se činim previse uopstenim, pa čak i da sam sebe opravdavam, pomislim.

Ne želim radi svijeta da se odvojim od sebe niti radi sebe da se odreknem svijeta. Zato govorim drsko. Zato govorim samo asocijativno. Zato prećutim najljepše što bih volio da kažem.

Riječi su vrijednost u tuđim ušima. Ja riječima ne mogu  učiniti svijet sretnijim i ugoditi mu. Tako i ne trudim se nahraniti ga. Iz zdjelice hurmi ne mogu nahraniti vojsku, ali mogu gladnog prosjaka. Makar to bio ja.

Sve najljepše i najmudrije  što bih pričao, ljepše i smislenije zvuči kada se ispriča jednom biću. Zato samo  kada san prinuđen izgovaram ono što je već kazano prije, takoreći za svakog pojedinačno biram posebne i drugačije riječi. U tome je čarolija i sjeme iz koga izniče cvijet, jer ga sadim u odabrani grumen zemlje. Ako bih sjeme bacio u zrak da ga vjetar zasadi, prvog proljeća iznići će cvijet a već slijedećeg iznići će korov. Tako rastu riječi u ljudima.

Kajanje

Tanka linija svjetlosti;

Što mi do oka dopire kroz mrak,

Gasi crven Dunjalučkog bola;

Što u otrovanom srcu mi izgara

Nijemo slušam vjetar;

Svojom snagom mi donosi žeđ,

U mrtvim grudima;

Zaboravljene vjere.

Kapljicom kiše slivene niz čelo,

Diram u kajenje umjesto suzom;

Tvrdu ljusku grijeha lomim;

Strahom i Bolom,

Svjetlom Ahiretske slobode;

Što je vidim kad oči zatvorim.

Tuđe u meni 1

Tako oholo prema sebi se okrećemo, tako često da prestanemo da se’ volimo a pri tome vremena nema druge da zavolimo. Tako oholo smo svoji u svojim slikama u koje bi da se smjestimo umjesto u iluzornu stvarnost koju je neko drugi izgradio. Lijepa li je ! Ali tuđa stvarnost. Tuđa uzeta iz tuđe tuuđi se izgradila, da bi se vezla u tu tuđim životima, koji su tada postati tuđi. A mi ogorčeni naspram nas samih. Zulum živi,nečovjeka u čovjeku, koji davno teži da prestane to biti.
Moje bilo nikada nije biilo moje, iako sam ga sam izgradio. Jednom sam imao vizuju. Za nekog. Za zenu. Pravio sam ga po mjeri. Kao testament izgublenom ciganskom sinu. Kao zavjet, da prihvati.
Ništa stvorio nisam. Sem u sebi. Cijeli Tadž-mahal čovjeka. Kome sam ruke osjekao, da ih ne pruža van sebe da prisvaja nešto. Sada mi fale ruke da njoj otvorim vrata. Da je zagrlim. I otmem od svijeta koji nije njen. Koliko taj svijet nije njen toliko ona ne može biti moja.
A htio sam biti čovjek. Za nju. U njoj. Ne prosjačko čedo ili oholi pustahija. Htio sam da izgradi u meni mene, u njenom Tadž-mahaluHtio sam svijet u njoj, pojeći je svojim rukama. Čuvati njen slobodan korak u svom pogledu. Slušati vjetar s kojim se vješto poigrava, plesom i smijehom djeteta.
Htio sam biti neprimjetno vezan na koncima njene haljine, koju oblači da bi slobodom se vinula u vjetar.
Ali nisam umio. Niti imao snage.
Nastavit će se…

PItanja

Jesi li noćas sama ..i grliš jastuk od bola ?..

Koliko ti fali, dok kiša rominja,
da ispred kamina, svoj obraz mi smjestiš u dlan ?..

Koliko pitanja si mi noćas spremila ?..

Imaš li tugu u očima .. što te samu čeka počinak ?..

Poželiš li vidjeti, naš poluosvijetljen odraz na prozorskom staklu ..
kada ti moja ruka zasmeta na boku, dok spavaćicu oblačiš ?..

Mičeš li kosu, i nagneš li glavu u lijevo,
zamislivši da ti spuštam usne na vrat ?..

Samo mi reci ..
Dali ti falim noćas ?..

Baklja na vrh pješčanog brijega

Tako malo i tako iznenada sve plane. Pretvori se u treperenje svijetlosti i toplote. Kad od toga strahuješ, osjećaš da ti je duša kao žica na gitari. Ali jedina ostala. I to s najnižim tonom. I u strahu da ne punke, takoreći i ne smiješ da je dirneš. A poželiš pjesmu.

Volio bi da znam svirati pa da opjevam strepnje. Kako samo strepim od pogleda na tvoje lice. Mirno i spokojno a tako uznemiri požude i nemire, koje ni najhladnije i najtamnije tamnice ne mogu ugasiti.
Htjeroh uporediti zanos koji slutim u sebi, sa zanosima likova iz romansi, ali mi baš neukusno i nedostojno uzdizati nečiju priču naspram onoga što može u meni da se pokrene. U trenu požurim prema tebi. U trenu zastanem i vratim se sebi. U trenu dajem svijet, u drugom se otimam od svijet, i dajem ti ga cijelog i izmičem se iz njega, da bih gledao te kuda zalaziš i kako me tražiš.
Volio bi da umijem baš jutros da ti opjevam pjesmu i u sve do sada napisane naslovim tom pjesmom. Stvarno bi to bila pjesma „baklja na vrh pješčanog brijega“ ili „svjetionik u pustoši nekog mora“.Kad bih samo umio.

Ne strahujem ja da ću sebe izgubiti. Bar ne koliko strajujem da se u tebi ne izgubim ako me uzmeš.
Strahujem da me ne išćeš, iako čujem glasove, iako osjećam zov. I svakim novim tonom vidim slike koje vidjeh u trenu kada se moje oko spustilo na tvoje usne. I sve oko mene stvara flashback usana. Onda se zaustavim, uplašim se sopstvenog srca kad zatutnji toliko da osjetim da mu kisika zafali pa krene van i osjeti ugodno gušenje ispod jabučice na vratu.

Bludnička kletva

Na koži mekoj poput pera s krila anđela
Ispisan je jedan stih zaboravljenog pjesnika
Kletva starog plemena
Zaštita od ukletih prstiju kradljivca tuđih dodira

Paukova mreža sljepila na oku bludničkog srca
Skrila je sjenom tajnu pisaanuu
Otrivenu nakon vijekova
Da me zavara i postanem meta
Svezan u neraskidive lance kletve
I duševnih okova

Cijeli vijek tražim pomoć u zapisima lažnim,
da skinem kletvu mračnih grijehova

Prošao je vijek traganja
i proći će možda još dva
Do novog ukazivanja stiha
I oslobođenja

197-13

On

Slušajući Todorinu pjesmu “Da mi je..” sjetih se jedne svoje pjesme, koju kada sam pisao, u mislima sam imao prijatelja. Jednog od meni najbliskijih ljudi. Neobično je kako se dobro sjećam tog osjećaja kada sam pisao slijedeće stihove. On je čovjek za koga sam od uvijek mislio, pa i sada mislim, čista bijela duša, koja ne zavisi u bilo čemu od nečega van ljudskog i neizopačenog. Najjača njegova moć se iskazivala u ne iskanju ničega od svijeta. Tako dobro je znao da manipuliše šutnjom, a tako dobro je znao, i zna, da pokaže sebe onome u koga vjeruje. Pjesmu sam prvo nazvao “Čudan” ali za objavljivanje naslovit ću je sa “On”.

Vječito umoran,
Vječito pogled sumoran,
Da li od nemoći,
Il′ vina,
Čija ga njegova crven obuzima.

Od kada ga pamtim
Uvijek je bio sam
Među svima koje zna, jedini uvijek sam.

Ma ne!
Nije on klinac,
Igračaka kineskih.

On je vepar!
Nije ni čedo
Predaka prosjačkih.

Nego je sin
Prljave ulice
Tankih obraza
Guzice mršave
Debelih dlanova
I pogleda kratke.

13 – 08 – 2011

Nešto kao poezija

Od kada pjesma postade oruđe u rukama vještaka,
Za zadovoljenje niskih strasti i pobuda,
I prizivanje sličnih sebi da se podijeli nezasitost,
Prestadoh se dičiti pjesmom,
I sramim se,
Kada pod isti naslov moje i njihovo se nađe.

Od kada pjesma prestade biti oružje za borbu sa sobom,
U nutrini sebe,
Ja prestadoh se zvati pjesnikom,
Postah „mekusac“,
Koji lično dostojanstvo sakrih,
Od osude onih iz prve stihova.

Nazvaše me „mekušcom“,
Jer pjevah o covjeku kojega od sunca samo njegovi oblaci
kriše;
Pjevah o tugi djeteta koje je jecalo gladno u rukama majke;
Ispjevah najljubavnije pjesme onima koje nisam ljubio:
I naslovih pjesme onima čija tuga me i danas dotiče;
I pjevah o stidu koji osuđuje moje tijelo i požudu; i prljavost
svoju;
O stidu koji u meni plače:
Jer ne prepoznah na vrijeme da ono okolo nas je,
za jedan svemir manje od onoga u nama,
a moja materija se ne osvrnu u sebe.

Naznaše me „kukavicom“
Jer otkrih iskonsko i vrijedno i čisto;
I tragah,
Ne dopustajući sebi preći na drugu stranu klackalice
ponovo.
Zakovah se na jednoj strani i ono najbolje u sebi cijeneći
više,
I nerasipajući;
I strpljivo čekajući da klackalica se umiri.

Ishak Kuljančić