Ime mi je Faruk…Faruk Herceglić. Mati mi je dala ime po daidži. Ne poznajem ga. Živio je u vremenu kada se trpilo i imalo, preselio na Onaj svijet u vremenu kada se trpiti više nije moglo. Ja živim u vremenu strepnje, i malo toga osim Njega, i mene samog imam.

     Ime mi je Faruk…Faruk Herceglić. Znači onaj koji rastavlja istinu od laži. Ja jedino razdvojiti znam rječcu ne od glagola, a i tu se mislim. A i to prije da je od prezimena, nego od imena. Otac mi je dole iz Hercegovine, mati iz Krajine. Ja nit’ sam kršan, nit’ sam ljut. Napola sam…a takav mi je i život, prepolovljen, i uvijek negdje između.

     Daidžu ne poznajem, kao što rekoh. Znam samo njegova pisma, mati ih drži skrivene od svijeta, meni dozvoli dnevno jedno da pročitam. Dovoljno mi je. Uz drugo bih žudio za trećim, i postao bih pohlepan za riječima. I sada tu istu pohlepu dijelim, ne bih li skinuo teret, ovo breme u grudima. Grč sam! Ali ti se nemoj grčiti. Ne pišem ja zbog toga, već da olakšam sebi, a ti olakšanje traži kod Njega. Jer istini za volju, ja ne znam gdje sam, u ovom ludilu od vremena koje svima za dlaku izmiče. Ništa manje nisam izgubljen a ni pri svijesti. Poput tebe sam, i njega i njih. Ovo vrijeme je moje koliko i vaše i njegovo i njeno. Uzjahalo je i jahat će sve dok ne dođu po tebe. A samo što nisu. Na sve strane dok se okreneš, propustiš sebe. Jer i ja ko i ti ništa bolji nisam, zna se i uvijek je se znalo…mi smo ljudi potlačeni vremenu i uvijek ćemo biti vremenom uzjahani. A noć je vrijeme kad postajem svjestan sebe, i svjestan Njega, pa pišem. I daidža je pisao. Njegove spoznaje su njegove, a moje su moje. Njegove strepnje su njegove, a moje su moje. Njegovo breme je njegovo breme, a moje je moje. Njegov je Račun samo njegov, a moj je moj, i u to nema sumnje. Došli su po njega, doći će i po mene. A mati uvijek kaže na njega sam. Pa ona gledajući mene vidi njega, a ja kad se pogledam ne vidim sebe, pa me i nema. Ko kad sam između. I sve je, kad dobro zaroniš u razmišljanja, između na ovom svijetu. Rijeke su između dvije litice, ali rijeke nađu put, pa naprave kanjon. Planine su između, ali planine nađu put, pa naprave kotlinu. Drvo je između drveta, ali i drvo nađe put, pa krene ka nebu. Kamen je između kamena, ali i kamen nađe put, pa se ukopa. U meni ja, između ja i ja, a puta još ne nađoh, a licemjer neću da budem. Pa pišem…

     Vidio sam vojsku mrava, svaki od njih podređen svom zadatku, Jednom cilju. Pod nogama su mi…onako sitni, ranjivi, a onda sam pogledao nebo, i vidio da sam mrva pod Nečijim stolom. Ovo što čitaš, a nije ti pod moranje, to moj je put da pronađem sebe, ne bih li isplivao bar za tu mrvu iznad ove moje prepolovljenosti između Dva svijeta. Jedan je Njegov, a drugi je moj.

    Riječ je Jasna, i to je Zakon. Onima prije, tebi i meni, i njima sutra. Prije Riječi bila je Riječ, a prije te Riječi bijaše još Riječi. Zakon do Zakona, i na kraju Zakon nad Zakonima. Svako je prihvatio Riječi predaka, samo rijetki prihvatiše Riječ Istine u koju nema sumnje. To su oni kojima Si učinio podsvijest svjesnom Tebe. Oni su počašćeni. Moja Riječ je Riječ predaka, i rekli su mi da je Istina, i u to nema sumnje. Samo strepnja pri izgovoru svake Riječi o Tebi, i u onom što napišem da ne oštetim sebe, a Tebe doista oštetiti ne mogu. I ne želim!