Kad tišina zavlada snom i mislima:
Vidim slike kako promiču,
Kao suho lišće u vrtlogu vjetra.

Uplašim se,
I nemam snage za pomaći se,
Kao da su mi stopala u kamen urasla.

Pažljivo se okrenem oko sebe:
Vidim ljudske duše u blatu,
Kako i bez trunke obazira oko’:
Plove.
Iscrtanim putanjama,
S nacrtanim Osmijesima.
Podsmjesima.
Razbijaju jedne druge.
A One niti osjete udare,
niti vide išta na sebi.
Krvlju, iz zemlje ubrane,
Zasljepljene i pod anestezijom.

( Shvatim! )
Ja se ne plašim njihovih očiju:
Jer sam im nevidljiv.
Bože, Ja se plašim svoga straha.
Jasno ga vidim na svojoj sjeni,
Kako mi prijeti odozdo.