Rekoše mi napiši nešto razumljiva i u ženskom licu.Zbog tog ću pričati o snu i prašnjavoj javi…
Samo mi se ponekad omakne da sanjam žive i budim se orošena znojem.To zovem snom uljezom,inače savršeno kontroliram snove…ja
sam haker sna,upadam kad i gdje poželim…živim dva života,ovaj lucidni po mojoj mjeri…to sam vježbala u javi…u vremena
barutna…vrag bi znao kako mi polazilo za rukom da plešem gdje treba pasti granata i da čujem Elizu a ne zvižduk i prasak…još manje
kako me u zadnjoj
sekundi čuvala
neka nevidljiva ruka…ne znam čije su tad bile ruke al smrti me nisu dale…u ta doba nisam podnosila ljude trepetaljke i kamilice što
slabost i strah potpisuju dijagnozom i skrivaju se po duševnim bolnicama i rupama…i one druge što su časkom pazarili leteći tepih i
napustili grad prije nego je postao igraonicom tri strašna šumska medvjeda…učas nam nacrtaše sudbinu na salveti…javi mi se sjeta
za tim vremenima…bilo je nečega romantična u krvavim oblacima i žutim kišama…nečega humoristična u masovnoj histeriji…nečega
simpatična u paničarima…sjećam se jedne ocvale tetice koja ima sekundu da odluči o svojoj guzici il cekeru i trideset komada
jaja…tetica bira život al čim prestane zračna trči po ceker i jaja…još je živa al nestalo je strasti u obilazku pijace,a za te iste novce
može jedno jaje staviti u džep…sigurno je nostalgična za devedesetima jer nisu sve žene od svile…moja baba je za vrijeme
najjačeg granatiranja išla sadit mrkvu…tragedija može biti samo ako joj dozvoliš…moja baba nije dozvolila…mrkva se sadila
ponosno,nikad nije ni bila bolja,a njena volja i snaga su usadile još štošta hrabroga u tim njivama…umrla je tek kad je nastupio mir s
jeseni skupljajući šljive u bašči…moždani je bio precizniji od gelera…te godine rakija nije potekla…rado je posjetim u lucidnim snovima
al moram pripaziti kakav miris donosim…mrzila je jeftine mirise…nosim joj solea i nivea kremu i ogledalo čudna oblika…namaže vedro
lice prije
nego me poljubi,to je za života preferirala i ostala pri svojim navikama…djedu ponesem duvan,rizle i koju bistru
kapljicu…zamotamo,nagulimo i pričamo kakve je konje imo…bećarski izdangubimo…zagrlim to dvoje junaka i odem u posjet sebi…sa
sobom sam često u konfliktu i ne zadržavam se preveć…idem na drugi level…iza ugla srećem Danu i vadim orla iz džepa…uzimam
tadašnji novac kog trpam u ogroman kovčeg…taj jedan orao je bio veliki Bog kom su se svi klanjali…nije bilo drugi ni treći
bogova sem orla harpije kupujem odjeću za dvanaestogodišnjaka-omanjeg,štek meka marlibora,najkičavije upaljače,najveći
hamburger,pivo i sve
šampite u Mirze…svratim po jednu čistu vojničku uniformu,najmanju…jurim do jarana Sakiba…srce mu poskoči prije nego grimasom
dokaže da sam došla…ooooo đes mačko do sad,zalaufa se i spetlja jezikom…dva luzera na okrajku neba vode neprevodive
razgovore…vraćamo jednu neizbrisivu scenu sa zemaljskog asfalta…scena kad se Sakib svojim nejakim,sićušnim tijelom baca na moje
dvometarsko da me zaštiti gelera…jak prasak nas zasipa pijeskom…dal je pijesak ili možda……tišina je…dobro je bolan,diž se s
mene…A pusti me bona još malo da odmorim vako,taman crko…sigurna sam da su neke oči ukoričile ovu scenu za suza i
smijeha…imam štiklu dvanaesticu i cigansku haljinu s preveć zamki i Sakiba u paukovoj mreži zapetljana…de bolan diž se,ajmo do
Lenona ubit se i već je deset koraka ispred mene…ispaljujemo scene ja i moj zaštitar,napuštam ga al zna da ću doći i nije tugaljiv…ima
šta da puši,pivkare i taj raj mu godi…o njegovoj smrti neću…reći ću samo da je bio najzdravija jabuka u božijoj bašči…tako moje oči
zakucaju ružne događaje i uokvire u najprestižniji ram…o daljnim posjetama neću…umorna sam od lucidna leta a i rekla sam dovoljno o
genima…što god učinila ovako genetski luda,znam čije ruke me čuvaju i uz one nevidljive…tko ruke pruža ne plaši se ni života ni
smrti,a oni drugi se imaju bojati svoje sjene…………..laku noć svim noćnim hakerima;-)))
Sanja Ćurković Grebenar