Nekada osjetim onu nepoznatu i nedefinisanu milinu, kada gledajući iznad sebe vidim da prostor između zemlje i neba nije samo prazna materija vazduha. Tada mislim i pokušam zamisliti: Kakvo će jednom izgledati moje sjećanje baš na taj trenutak. Pokušam formulisati zamisao pa je pokušam zapamtiti. Ko zna… možda jednom otkrijem veće značenje uspomena time, možda uspijem napraviti reinkarnaciju trenutka i osjećaja u sebi.
Već sada, kada poželim neke prošle trenutke ili doživljaje, koji su nekada obilježili i neki trenutak, uvidim koliko sam previše se dao uživanju u tom trenu da nisam uspio ni zapamtiti osjećaj, u mjeri u kojoj bi ga osjetio sada da sam tada bar na tren pomislio da će proći i na ono što u tom trenu sam trebao tako duboko osjetiti da zapamtim osjećaj. Tada sam samo jako osjećao, zanemarivši dubinu, kojoj taj osjećaj pripada.
Malo ko zna tako u sebi ispisati osjećaje za poslije. Možda i svi drugi ispišu bar nekoliko puta u životu takva sjećanja. Obično su to sjećanja tuga. Najčešće prve ljubavi su ono što se ispiše.
Ispiše se zato jer se poželi da potraje što duže daj osjećaj.
Teškoće slično tome se ispišu, jer poželi se da što prije nestanu.
Želja je osnovni pisac uspomena.
Ne znam da li bi sve ispisano, i ono što se u meni piše, bilo ovako kakvo jeste, da ja svoje želje nisam ispisao van sebe, praveći, dal’ hlorogram sopstvenog zamišljenog svijeta, dal’ ogledala u kom su boje i obrisi poredani onako kako bih ja htio da su u stvarnosti. Jedno je sigurno, da sam olakšao sebi bitisanje, koje me ne lomi, samo zato jer imam s čime da ga uporedim.
Tada sve podudarne slike, svijeta i moga ogledala, postanu uspomene. Ili snažnije se pamte što su sličnije.